OTOČAC – Bilo ono nešto lipi dani u veljači, a narod odma skočil i pomislil – proliće je, nema zime. I bil se uštrpal gadno, daj brže terkijaj đubar van, rastiri, ori, ma samo ča narod ni počel bost po bašći i krunpir sadit. A unda rknulo sniga, pa zastudilo, pa minusi kaj u sred zime, pa mrzlo, pa mrazi uvatili padat, pa kiša cmolji, sve samo ni proliće. A narod kaj na iglami, ode vrime, vrime ode! Konda je većini to zericu poljoprivrede za glavu spasit. Čast nimi kima je.
Eto, došli mi i u drugu polovicu travnja, a uno se još uvremenilo ni. Mokro i studeno. Eto i Jurjeve, ma eto i prvoga maja. A mi niš, krunpir u trapu kljica. A ni, ki su se prevarili pa ipak posadili krunpir, sadaj ne znadu na čemu su, oće niknut – ne će niknut. More bit da i ne će. A morda i oće. Ako ga voda ni poljala oće, morda ne sav, al nešto će niknut. Ako samonik nikne, i taj će. Biće reji pa i krupniji.
A sadaj, nema više čekanja, red je krunpiru u zemlju, mada je ledena kaj pas. Pa ča mu Bog da, ako je za niknut, niknuće.
I.B.