OTOČAC – Nekvo čudno vrime, sad zerkicu ugrije, pa unda pune ledeno, ne zna krst ni kako bi se obukal, ni bil ložili il ne bi, mora ložit, u kući ostudeno. A drva na zalasku, edva da ki ima još kaj matrak. Negda bi babe šle lipo u stari plot pa nakršile grančic, ajd sadaj kasu sve ograje od petuna il gvožđa.
I unda smo nekako sve priboravili ča smo negda znali, rećemo na te nekve ledene svece. Doduše kod nas u Gackoj se ni spominjal taj nekakov sveti Mamercije, pa Pankracije, Sevacije, Bonifacije, van je morda komu u frštuntu ostala sveta Sofija. Da, da, sveta Sofija, ne ča nju narod kaj nekvu saveticu jako voli, van ča je una bila jako opasna siću edne stvari, a to je rakija. Pa je stari narod vikal: - Sveta Sofija, rakiju popila. Pa kako una more rakiju popit, pitamo mi babu Minku? Lako, veli baba, šurne mraz po slivami i nema sliv, a kad nema sliv, nema ni rakije, razlaže nami baba po svin zakonima logike. A toga Mamercija, Pankracija i te nekve svece, zato stari narod ni čul, ako i je, ni mogal zapantit a ni izgovorit. Pa se sve rasprtilo na svetoj Sofiji.
Eto, sadaj znamo zač je vi dani zastudilo.
M.K.