OTOČAC – Eto zime, samo ča ni. Red se pripravljat, ić u šumu, rušit bukve, šlajsat niz vlaku, unda vrć lege i pulugami gurat na kola, pa sić šeper i zašeperit dobro i na volićima vozit voz drv kući. Jerbo kad je drv na drvarnjaku, konda su ispiljena i iscipana. A to je oduvik bil ženski posal. Muški je bilo dovuć drva, za ženski cipat i tako to.
Al prominila se vrimena, više malo ki gre u šumu sić, kamoli šlajsat i vozit, sase lipo naručidu drva, je da koštadu, koštadu, koštadu, dojdedu pred kuću, istovaridu se i gotovo. Al se prominila moda, sadaj se drva moradu prosušit u vitlu, unda ispilit i iscipat i spremit pod sušu. I nikvoga posla više oko nji, muka ji i donest ispod šupe, u kući se nagajadu ki će poć po naramak il košaru drv. Naguzadu se. Eto nač je svit došal, borami je.
Kako je krenulo, ne će drva ve godine lako bit osušit, nekvo krmeljivo proliće, a Bog zna kakovo će i leto bit. Edva ča smo pred ki dan prestali ognjit, a čin projde Mala Gospa red je jopet popečak u ruke, trešćice, fajercag i palit. Tako se mi lipo grijemo celi devet miseci, Bože nan prosti konda smo na Grenlandu, valjda ni uni ne ložidu toliko dugo. A vamo se spominje kako smo – mediteranska zemlja. Esmo, malo morgen!
I.B.