OTOČAC – Ovogodišnje kasno proljeće kao da i nije, prohladno, još uvijek se loži, vrijeme nikakvo, gnjilo, pa malo pada, pa malo ne pada. Nikako ugrijati. Vidi se to i na poljima, trava nikakva, vrtovi onako, slabašni, te biljčice tanke „konda si ji na rakiji isprosil“, ne obećava godina nešto.
A danas, danas je presudan dan, što bi rekli neki donovi „povijestan“, naime blagdan je sv. Medarda. U narodu je vjerovanje da ako na sv. Medardu padne kiša, pa makar i jedna jedina kapljica, da će biti kišovito sljedećih 40 dana. I obrnuto, ako bude lijepo, bit će sunčano i vruće tijekom sljedećih 40 dana, a to je gotovo pa do blagdana sv. Ilije. Jutro obećava, osvanuo je vedar dan, ima nekih oblačaka tu i tamo, dan je dug, nikada se ne zna, ako „škrone“ i jedna kapljica, eto kišovita ljeta.
Narod se nekada radovao da na Medardu bude lijepo, radi kosidbe. A kosidba je u stara vremena, kada se sve radilo rukom, nekako tako i trajala, barem kad je u pitanju prvi otkos. Istekom tog razdoblja je počinjala i žetva, jako važan posao od kojega je ovisilo preživljavanje obitelji. S druge strane, vruće i sušno vrijeme nije nimalo pogodovalo nekim kulturama, poput krumpira, zelja i drugih povrtnica, ali što se tu može.
A tko je taj sv. Medardo? Sv. Medard(o) je veoma poznati svetac u Francuskoj. Njegov blagdan (spomendan) je u katoličkom kalendaru kod Francuza ustanovljen 8. lipnja, eto baš na početku ljeta. Što se o njemu još može ukratko reći? Da je rođen u plemićkoj obitelji u 6. stoljeću, da ga prati glas neobične dobrote prema onima koji to nisu zaslužili, da je bio svećenik i biskup. Na svetim slikama obično ga se prikazuje kao biskupa nad kojim je raskriljeni orao koji ga štiti od kiše. Pa neka se krila tog orla danas ne umore.
M.K.