SINAC – Iako kišna nedjelja ipak je iznjedrila još jedno druženje i još jednu osebujnu priču. Malo drva, nešto slova i puno snova i sjećanja. Svijet je bio izazov mnogima, karta u novu životnu stranicu, neizvjesnost i nada, a ponekad i spas golog života.
Sinčerani su nerado ali ipak poneki i ponekad morali otići sa rodnog praga. I tu ima razlike jer neki se vraćaju praznih ruku rodnom mjestu, a neki ga noseći u srcu daruju iznova i opet raznim dobrima, kako bi pomogli društveni život rodnog mjesta.
Osvrnimo se oko sebe i čujmo pojedinačne priče naših sumještana. Putokaz nostalgije i ljubavi krasi od nedjelje park akademika Čulinovića. Iznjedrena je činjenica da su odlazili najviše u smjeru sjevernih i zapadnih zemalja. Zašto, tko će znati.
Najbolje zabilježi istinu pjesma, tako su Sinac Zagreb i Lipa Sinac udruženim tamburama pozdravili okupljene povratnike, njihovu djecu i unuke, ali i one koji su u kontaktu sa Sincem, no nisu mogli biti ovdje i sada pa na neki način poručuju poput našeg pisca Frane Dubravčića: „Živ sam i dobro mi je“.
Bilo je suspregnutih i nezadržanih suza, žala i ponosa, sjećanja i drugih životnih trenutaka. Desetljeća tuđine, samoće, ali i nekih lijepih životnih priča. Ipak, nikom ne želim tuđinu već toplu i majčinski Domaju, a onima koji moraju tom stazom nek Bog poravna staze.
I nije tu priči kraj, a ne. Putokazi su početak iseljeničke priče, a možda i povratničke ili naseljeničke. Svako vrime nosi svoje brime, ali i veselje.
Jasna Ilić