Dana 20. rujna 1991. godine izgubili smo našu školu u kojoj su se obrazovale i stasale generacije učenika. Nestala je u trenutku bjesomučne mržnje. Nosila je ime našega poznatog hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, po svojim roditeljima porijeklom Kompoljčanina. Tog tužnog dana zrakoplovi bivše “JNA” raketirali su je i zapalili. Iako je od toga prošlo punih 30 godina i danas osjećam neizmjernu tugu, nemoć i beznađe, oči se napune suzama, a emocije i sjećanja samo naviru…
Nama na sjećanje, a odgovornima na sramotu…
Čuvajmo svoje uspomene i sjetimo ih se uvijek. Otmimo od zaborava našu Osnovnu školu „Silvija Strahimira Kranjčevića“ i naše prelijepe školske dane. Neka neki ljudi zauvijek shvate da metkom, granatom, raketom, dimom ili vatrom mogu ubiti čovjeka, srušiti značajne građevine ili nanijeti materijalnu štetu, ali NIKADA ne mogu i nisu ubili naša sjećanja. Uz našu novu školu, i danas, u mislima je vidim, baš svaki put, usred našeg Kompolja, stoji u lipovu hladu, ČVRŠĆA I LJEPŠA NEGO IKAD…
DOK SJEĆANJA SIPE...
U žamoru jutra,
Tihi šapat
Čujem,
U sjećanja moja
Opet mi je
Došla,
Sa jeseni svakom,
O njoj često
Snujem,
I bol mi se vrati,
Nikad nije
Prošla,
Opet mi je zvono
Probudilo
Misli,
Na školu i naše,
Učeničke
Klupe,
Svi ti lijepi dani,
U duši se
Stisli,
Bolno poput malja,
U dušu me
Lupe,
Zašto nam je uze,
Ti, krvniče,
Judo,
Mržnjom njoj si samo,
Porušio
Zida,
Ali ona źivi,
Kao Božje
Čudo,
I živjet će vječno,
Poput tvojeg
Stida,
I dok jutros tako,
Sjećanja baš
Sipe,
Na jesenske dane,
I početak
Škole,
I dalje je vidim,
U krošnjama
Lipe,
Sjećanje ne blijede,
Još jednako
Bole...
Goran Jurković