OTOČAC – Bjesomučni napadi na Otočac i okolna naselja s hrvatskim življem se nastavljaju, ovako je to bilo na današnji dan prije 30 godina – iz pera otočkih novinara.
HTV
Otočac, 23.09.1991.
(M. Jurković)
Protekla noć u općini Otočac, unatoč naredbi o primirju, nije prošla bez pucnjave. Na Otočac su srbo-teroristi iz pravca Poduma i Glavaca ispalili šest minobacačkih projektila kalibra 120 mm, a dva projektila istog kalibra ispaljena su na Prozor. Međutim na području obrambene zone u mjesnoj zajednici Kompolje došlo je do žestokog napada srboterorista pa se čula jaka rafalna i pojedinačna paljba iz puškomitraljeza i automata. Pripadnici Zbora narodne garde i policijske snage odbile su napad i situaciju drže pod kontrolom.
Dok ovo javljamo dijelovi grada Otočca su već deseti dan bez električne struje, ali su zato neki vitalni objekti pod naponom, pa su tako Otočac i okolne mjesne zajednice dobili vodu. Znatnih teškoća ima u poštansko-telefonskom prometu i to ponajviše što je velik pritisak onih koji žele saznati što se događa na ovim prostorima.
Otočac, 23.09.1991.
(M. Jurković)
Trideset i prvi dan ratnog stanja na području općine Otočac danas prolazi dosta mirno, bez jače pucnjave i nadlijetanja ratnih zrakoplova. Međutim, nevoljama građana Otočca i drugih mjesnih zajednica koje su agresorska armija i njeni pomagači srboteroristi bezdušno uništavali brojnim granatama najtežeg kalibra, danas se pridružilo i hladno vrijeme praćeno vjetrom i obilnom kišom. Kako je građevinski materijal najtraženija roba, a nema ga u dovoljnim količinama – crijep i prozorsko staklo, to se građani snalaze kako tko može kako bi spasili i ono malo preostalog namještaja i opreme u kućama što nisu razorili projektili. Ovo je sasvim razumljivo jer u gradu Otočcu gotovo nema stambene zgrade ili obiteljske kuće koja nije na neki način oštećenja, a najviše krovovi.
Prošle noći srboteroristi iz Glavaca i Poduma i tokom današnjeg dopodneva na Otočac i Prozor ispalili su oko petnaest mina, a vodila se i žestoka borba sa srboteroristima kod Kompolja. Otočac je već, djelomično, deseti dan bez struje, telekomunikacije su više nego opterećene, pa su veze sa svijetom gotovo nemoguće, a škole još uvijek ne rade.
Otočac, 23.09.1991.
(M. Jurković)
Sve veći i uspješniji poduhvati hrvatskih oružanih snaga, zauzimanje vojarni i čvrsto držanje širokog fronta prema srboteroristima u samoizolacionom prostoru počinju iz temelja drmati cjelokupan prostor naseljen pretežno srpskim življem na području općine Otočac. To se može zaključiti iz današnjeg priopćenja Kriznog štaba Otočca u kome se kaže: da je sve više poruka koje stižu od žitelja srpskih sela što ih pod kontrolom drže četnici i koji najvećim dijelom izražavaju spremnost za obranu svojih života i svojih domova, dakako od njihovih dosadašnjih prijatelja koji su kao dobrovoljci došli s juga i istoka nekadašnje Jugoslavije. Ovome je uvelike doprinijelo zauzimanje vojarni u Otočcu i Ramljanima čime je prekinuto redovno opskrbljivanje hranom i streljivom, a doprema preko Plitvica i Titove Korenice daleka je i neredovita. Očito, da netko mora organizirati ishranu četničkih i martićevih plaćenika – to je srpski živalj, onaj koji je tobože bio ugrožen od svojih susjeda Hrvata. Pravdu i istinu ništa ne može zaustaviti, ona je bila samo usporena, no zato sada dolazi svom svojom žestinom, što smeta i čega se boje oni koji su se o njih ogriješili.
Otočac, 23.09.1991.
(M. Jurković)
Otočac jedno od najstarijih naselja – 812. se spominju kao Gačani – nikada u svojoj povijesti u tako kratkom razdoblju i s toliko žestine nije bio razoren, gotovo uništen kao u proteklih mjesec dana. Naime, danas je točno mjesec dana kako su srboteroristi počeli blokadu Otočca – prvo prometnice Žuta Lokva-Otočac presječena je kod Brloga, da bi se zatim prometovalo preko malog morskog mjesta Sveti Juraj na Krasno i dalje preko Kuterevske kose za Otočac. Ova prometnica i danas je najsigurnija veza Otočca sa svijetom. Zatim su učestali napadi minobacačkom vatrom i projektilima kalibra 60, a zatim 82 i u zadnje vrijeme 120 mm. U ovim napadima agresorska armija je imala lažnu ulogu tampona između sukobljenih strana – navodno Srba i Hrvata. Kolike li laži i licemjerja! Hrvati i Srbi na ovim prostorima žive stoljećima, a nije bilo sukoba ni za vrijeme Drugog svjetskog rata – kada su po novosrpskim izjavama Hrvati ustaše i koljači – jer nije zapaljena niti jedna kuća, a kamo li srušena. Ovaj skladni život poremetile su usijane glave koje se nalaze s onu stranu razuma i nekolicina uvezenih plaćenika. Kada se slože ludost i šizofrenija, pa se potkaju povijesnim lažima, onda dobijemo razorena sela i gradove u ime nekoga, nekoga koga nema i čija prava nisu ničim ugrožena. Je li nekoliko tisuća građana Gacke doline i njihovih mjesnih zajednica Sinac, Ličko Lešće, Prozor, Kompolje, Čovići, Švica, Lipice u brinjskom kraju i tako dalje s njihovim središtem Otočcem bilo čim izazvalo svoje srpske susjede u mjesnim zajednicama Vrhovine, Zalužnice, Škare, Podum, Glavace, Brlog, Bjeljevine i tako dalje da u trideset dana bjesomučne artiljerijske vatre na spomenuta hrvatska područja saspu preko četiri tisuće projektila ubitačnog i razornog djelovanja, pa i haubicama od 105 i 125 mm, a ovih dana su i avioni ratnog zrakoplovstva agresorske armije svoj smrtonosan teren istovarile na civilne objekte u Ličkom Lešću, Prozoru i Švici.
U Otočcu danas gotovo i da nema kuće na kojoj nije ostavljen trag srboterorista i jugo-armije, svuda uokolo razbijena stakla, skršeni crijep, razbacana opeka, slomljeno drveće, zidine spaljenih obiteljskih domova ili katnica. Može se gotovo sa sigurnošću reći da je 75 % stambenih objekata na ovaj ili onaj način oštećeno, 5 % je spaljeno, a 10 % u cijelosti uništeno. To znači da od šest tisuća stanovnika Otočca samo njih šest stotina može u miru čekati zimu. Kiša koja je jučer lijevala kao iz kabla upropastila je ono što nisu učinili srboteroristi i jugo-armija. Građevinskog materijala nema, prava je jagma za prozorskim staklom, crijepom, salonitkama, opekom, a ostaje i pitanje ogrijeva za zimu, jer se malo tko usudi otići u šumu.
Teroristi nisu štedjeli ni bolnicu i one koji se liječe, pucalo se najviše iz kasarne Vladimir Četković – Vlado, ali je združenim snagama Zbora narodne garde i policijskim snagama nakon tri dana borbe osvojena vojarna. Zarobljeno je stotinjak vojnika i desetak oficira i podoficira. Gotovo svi vojnici izrazili su želju da odu svojim kućama, što je i učinjeno, a oficiri i podoficiri zadržani su na informativnom razgovoru. Osvajanje vojarne u Otočcu i one u Ramljanima kao i poligona na Špilniku, osigurano je zaleđe hrvatskim snagama, a dobrim djelom je popunjeno i njihovo naoružanje. Danas vojarna stoji prazna i napuštena kao i sva skladišta. Artiljerija, vozni park i streljivo spremljeni su na sigurno i bit će iskorišteni za obrnu Lijepe naše.
U bjesomučnim napadima znatna oštećenja pretrpjela su radne organizacije Oteks, Cosmochemia, Autoprijevoz i Industrija namještaja Otočac, dok su Robna kuća i još desetak prodavaonica Veleprometa i Poljoprivredne zadruge Otočac gotovo uništeni. Zahvaljujući izuzetnoj hrabrosti gardista, nekolicine mladića i građana veliko skladište u Robnoj kući je spašeno, kao i roba s prvog kata i prizemlja.
U bjesomučnom i razarajućem napadu na Otočac, koji ovaj grad, ne pamti srušena je do temelja župna crkva Svetog Trojstva. To je jednobrodna kasno barokna građevina sa zaobljenim svetištem i pobočnim kapelama, dok joj je zvonik iznad glavnog pročelja s uklesanim napisom iz 1774. godina. Spaljene kuće u samom centru grada spomeničkog su karaktera jer predstavljaju vrijednu arhitektonsku mješavinu domaće i vojno krajiške arhitekture, a ima i kuća s baroknim naznakama. Tu su još župne crkve Svetog križa iz Prozora, Svetog Ivana iz Švice i Svetog Stjepana Prvomučitelja iz Kompolja na koje su bačene bombe i ispaljeni raketni projektili.
Danas, nekoliko dana nakon saopćavanja naredbi Tuđmana i Kadijevića ovdje nema mira. Puca se iz minobacača 120 mm, teških mitraljeza i lakog pješadijskog naoružanja, prvenstveno na mjesnu zajednicu Kompolje gdje se danas bilježe nova razaranja, od kojih nije pošteđena ni osnovna škola Silvije Strahimir Kranjčević. Uz osnovnu školu u Otočcu ovo je druga prosvjetna ustanova koju za izvjesno vrijeme neće moći pohađati mališani Kompolja i Otočca.
U ovako složenim i teškim prilikama, Otočac i njegovi građani pokazuju izuzetnu žilavost i opredijeljenost da svoj grad brane i ne samo njega, nego suverenitet države Hrvatske i svaki pedalj ove zemlje. Prisustvo agresorske armije na području Otočca još se osjeća na izoliranoj lokaciji Runjavica, ali osvajanjem kasarni srboteroristi su u mnogome uskraćeni snabddijevanjem streljivom i hranom pa su im ograničene akcije, a sve češći apeli srpskog stanovništva za njihovo uključivanje u borbene redove hrvatskih snaga za obranu svojih obitelji i domova pokazuju da se u samoizolacionom Babićevom i Martićevom području nastale velike pukotine koje vode konačnom padu samozvanih osloboditelja iz južnih i istočnih područja nekadašnje Jugoslavije. Recimo još kakva je to armija – sada agresorska – koja puca na objekte koji su simbol njenog rađanja i razvoja, ovog puta Dom ZAVNOH-a. Ostaje pitanje čija je to armija, zasigurno narodna nije, jer nesmiljeno puca po narodu iz koga je izrasla i koji ju je stvorio.