SINAC – O žrtvama, koje su strijeljane početkom rujna 1946. godine na Tupalama u Sincu, se nakon pedeset i više godina otkrivaju određene pojedinosti, koje su bile tolika desetljeća prekrivena strahom i bojazni za život, kako sebe tako i obitelji. Roditelji su pred djecom skrivali ono što su znali, a ona djeca koja su zbog uzrasta nešto i načula, morala su to potisnuti u zaborav kao krajnje opasnu stvar. Jer komunistički sustav nije opraštao.
Na nedavnoj tribini koja je održana u dvorani Župnog ureda u Sincu, Milan Orešković Pan je iznio jednu činjenicu, poznatu dotada njemu i najužim članovima obitelji, a ta je da se u Komitetu SKJ-u u Otočcu drznuo priupitati 1988. godine dokle će Sinac imati dva groblja, misleći pritom na mjesno groblje, ali i na stratište na Tupalama. Sekretar Komiteta Vlado Skendžić mu je odbrusio da je to pitao tada i nikada više! Prijetnja je bila više nego očita, ali je odavala saznanje što je na Tupalama počinjeno. I tko je to počinio. Dakle, znalo se, i te kako se znalo. Inače ljudi toga vremena, koji su obnašali razne dužnosti u tom sustavu, se jeftino izvlače da nisu znali, da se njih nije obavještavalo, da su „samo radili svoj posao“. Koji posao?
Na istoj tribini se moglo čuti i nešto detalja oko toga strijeljanja. Barem u tragovima sačuvan je minimum sjećanja, koji se šaptom prenosio na nekoliko pokoljenja. Jedno od tih sjećanja je i dovođenje ljudi na strijeljanje. Kako su osuđeni na smrt bili u Otočcu, ujutro rano ih se utovarilo u kamion i rečeno im je da ih vode u zatvor u Gospiću, po drugoj priči u Vrhovine, što nimalo ne dovodi u pitanje vjerodostojnost spoznaje. Jutro je bilo jako maglovito, i kad je kamion stigao na raskrsnicu u Čoviću, odabrao je jedan od putova, svi su bili u to vrijeme makadamski. Jedna iz te grupe, Ruža Banić, sestra svećenika Banića, zvanog Štumber, je uočila da kamion ne vozi prema Gospiću već na Tupale. Naravno da je unatoč magli mogla razabrati jer joj je na Tupalama rodna kuća. Kazala je to svojim supatnicima da ih ne vode u zatvor već na strijeljanje. U misli kako poslati poruku gdje će ih strijeljati, poskriveći je s kamiona bacila rubac, a zatim i nekakav šal, nadajući se da će netko na putu pronaći te stvari i prepoznati ih kao njezine.
Na Tupalama je već prethodnih dana bila djelomično iskopana jama, dakle odluka o strijeljanju je bila prethodno donesena, istovarili su ih iz kamiona i postrojili nad jamom. Svega jedan od njih, neki Ilić iz Sinca se na mig jednoga od „drugova“ uspio nekako skloniti iza kamiona i iskoristiti maglu i pobjeći sa stratišta. A tko je postrijeljao sve ostale? Po nekim pričama na stratište je dojahao muškarac na konju, bio je u dugom ogrtaču (šinjelu) i „šmajserom“ ih pokosio. Žrtve su bačene u tu jamu i zatrpane, bez reda, kako svakomu ljudskom biću dolikuje. Kako se mjesto stratišta nalazi blizu kuća na Tupalama, a ni sinački Varoš nije daleko, hitci su u to rano jutro odjekivali Godačom i nisu mogli ostati tajnom.
Kako je broj iskopanih kostura 15, a govorilo se o čak 19 strijeljanih, postavlja se pitanje odakle sada ta razlika. Ima nekih neprovjerljivih priča da je rodbina nekih strijeljanih potajice obavila iskop i potajice pokopala ih u groblje. Netko drži da je to moguće, drugi drže da je to bilo preopasno i da se nitko nije usudio vršiti iskop, tim više što je pozicija masovne grobnice na Tupalama vidljiva s više strana. Jedna od tih priča govori da je jedan vremešni otac, u dubokoj starosti, i dubokoj boli, odlučio iskopati mrtvo tijelo sina i pokopati ga, s obrazloženjem da mu je tako svejedno hoće li ga ubiti jer i onako mu života nema bez sina, a život put mu je ionako pri kraju. Doista dramatične su to stvari, dostojne starogrčke tragedije, dostojne jedne Antigone.
M. Kranjčević