OTOČAC – Prolazi vrijeme (tempus), a s njime i neke odlike jezika kojim govorimo. A često puta to ni ne osjetimo, jer u jeziku se promjene ne događaju naglo, već postepeno, „kroz vrijeme“. U nekoliko prošlih članaka bilo je riječi o „tršatuni“, „šijunu“, „šefrunu“, čisto kao meteorološkim pojavama koje su bile, i još jesu, pravo bogatstvo gackih čakavskih govora. Eto, kad se to spomene, ima ljudi koji se još uvijek sjećaju tih pojmova, često puta iz svoje mladosti. A što je s „vrimenon“?
Jer kad danas kažemo „vrijeme“, onda ono može imati više semantičkih značenja (meteorološko, fizikalno, astronomsko, lingvističko, filozofsko, ekonomsko, ili pak trajanje, prilike, moglo bi se nabrojiti toga još). A nas zanima ono meteorološko.
Jer u neka stara vremena moglo se u gackima čakavskim govorima čuti ovo: - „sprema se vrime“, „vrime će“, „uvatilo nas vrime“, „more vrime potuć žito“ i još sličnih sintagmi. Već ovi primjeri pobuđuju pozornost i govore suvremenom čovjeku, vičnom standardnomu hrvatskome jeziku, da nešto „nije u redu“. Kako? Pa lako, jer ovdje „vrime“ ima negativan predznak, u značenju je – nevremena. I doista je tako, ako se veli „sprema se vrime“ – to znači se da će nevrijeme, ako se kaže „vrime će“ – onda prijeti kiša najčešće s vjetrom, dalje da ne navodimo. Ovi primjeri govore da nije postojala glasovna razlika između lijepa i ružna vremena, jer bi se kazalo također „vrime je lipo“ ili „vrime je teplo“, odnosno „vrime će nas“ – nevrijeme će nas, „vrime nas uvatilo u senu“ – nevrijeme nam je smočilo suho sijeno. Kad je glagol u pitanju tada se javlja prefigirani oblik „uvrimenit se“ - npr. „čekamo da se uvrimeni pa da počmemo kosit (ili žet)“. Zanimljivo je da se ovaj meteorološki pojam „vrime“ za „nevrijeme“ koristio samo za topliji dio godine, za ono vrijeme kada se pojavljuju kasnoproljetni, ljetni i ranojesenji pljuskovi, već za pustu jesen, zimu i proljeće, ma kakvo nevrijeme da je bilo, ne bi se koristio navedeni pojam.
Kada se promotri „vrime“ etimologijski, onda je neprijeporno da potječe od praslavenskoga *vertmę, odnosno od staroslavenskoga vrěmę. To nam još ne govori sve, ali samo „vrijeme“ dolazi od praslavenskog korijena vertii – tj. glagola „vrtjeti“. E sada, ako je lijepo vrijeme ono mirno, tiho, stabilno, a „vrime“ ono koje je hirovito, promjenjivo, vjetrovito i kišovito, tada bi se moglo zaključiti da je nekadašnje gačansko „vrime“ bliže sadržaju praslavenskoga korijena vertii – tj. glagola „vrtjeti“, nego što je to „vrijeme“ u značenju lijepa vremena. Tim više jer se indoeuropski *vertmen nalazi u sanskrtu kao vartman, a sve u značenju „gdje se kolo okreće“. To neodoljivo podsjeća na vrtloženje zraka, odnosno oblaka, dakle na „vrime“. Da vrijeme može biti (lijepo) vrijeme i nevrijeme, to navodi i sam P. Skok.
M.K.