OTOČAC – Knjiga je sama po sebi čudo, vjerojatno je to najveći doseg ljudske civilizacije jer da nije bilo pisma ne bi bilo ni knjige, a da nije knjige ne bi bilo ni ljudske (zabilježene) memorije, no ta rasprava bih nas poprilično daleko odvela, pa treba zastati. A kada je knjiga ostvarenje duhovna nadahnuća, prvenstveno pjesništva, onda je ona ogledalo pjesnikove duše.
Tako se u izdanju Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke očekuje izlazak zbirke pjesama Tvoje djelo, tvoj plan, gačanskoj publici nepoznate pjesnikinje Mire Beljan, rođene Hercegovke koja živi u Ivanić-Gradu i tamo stvara. Ovo je njena četvrta zbirka pjesama, a kako je do toga došlo da baš Katedra bude izdavač (bez financijskih obveza tiskanja), e to je splet okolnosti, mogli bismo kazati da tu ima i Božjeg prsta. Doduše don Anđelko Kaćunko nije taj „prst“ ali je glavni krivac što je ova vrijedna zbirka u završnoj fazi realizacije.
Pjesnička zbirka „Tvoje djelo, Tvoj plan“ autorice Mire Beljan koja živi u Ivanić-Gradu, sadrži 123 lirske cjeline, nerazvrstane u poglavlja. Očito je autoričina nakana ne prekidati predmetno-tematsku usmjerenost zbirke, pa
i njezinu poetsku jednosmjernost, grupiranjem pjesama u uže cjeline, kaošto je običaj kod većine pjesnika. Takav pristup ovu zbirku čini svojevrsnim traktatom sazdanim od 123 lirske cjeline.
Naslov „Tvoje djelo, Tvoj plan“ upućuje na kršćansko nadahnuće, pa čak i na teološku nakanu zbirke. To je tek djelomično točno. Mira Beljan piše u sjeni kršćanske transcendencije, obraća se molitvama Bogu i Svetome Anti, spominje svoga anđela čuvara, ali sve to stavlja u drugi plan. U prvome je planu njezino osobno životno iskustvo, osobne dileme, strahovi, osjećaj napuštenosti i singularnosti. Čitajući ovaj zanimljiv ženski poetski diskurs prisjećamo se Šimićevih stihova:
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Mira Beljan vidi zvjezdano nebo nad sobom, prožima ju unutarnji moralni zakon, ali ono izvan, tzv. društveni, socijalni, pa i politički kontekst, sjedinjavanje „ja“ s „mi“, gubi se u njezinim nedoumicama i traženjima. A želi shvatiti sreću, pomalo starinski, svjesna da će ju naći prije u stihovima nego u drugim ljudima.
Eto tako na početku Pogovora zbori književnik Đuro Vidmarović.
M.K.