OTOČAC – Stigle su lastavice! – mogao se čuti radosni usklik ovih dana. I to ne baš tako rano, znale su one doći i ranije, još tamo u ožujku, a sada su doselile tek u travnju. Iako nisu gledale dugoročnu prognozu, vjerojatno im njihov „unutarnji meteorolog“ govori kada je vrijeme za daleki put. Nekada ih taj njihov „meteorolog“ i prevari, pa dođu ranije nego što treba, a ono hladno, baš kao u ovo vrijeme. I nije sada pitanje hladnoće, ptice imaju perje, ne će se smrznuti, ali gdje su mušice, gdje im je hrana? To njih muči, naravno.
Nekada, u stara vremena, ljudi se nisu dirali u lastavičja „gnjazda“, kako se to kaže u gackoj čakavštini. Gnijezda su bila poimana kao neki blagoslov, srušiti gnijezdo bilo je poput kakva grijeha. Da djeca ne bi dirala gnijezdo, babe su govorile da se „ne smi ni špijat u njega, a kamoli pačat, jerbo će lastavica ostavit mlade i ne će se više vraćat“. Bile su to domišljate metode u ona vremena kojima se štitilo lastavice i njihova gnijezda (danas bismo to učeno rekli – zaštita prirode i biološke raznolikosti). Nije trebalo obuke, tečajeva, seminara i sličnih novotarija kao sada, a da bi se brinulo o prirodi.
Ima i pučko vjerovanje, a to je da su lastavice – svete. U narodu je bila priča da je tomu tako zato što su lastavice u kljunu vodu nosile i pojile maloga Isusa kada je Sveta obitelj bježala iz Palestine u Egipat. Eto, vjerojatno je i ovo pučko vjerovanje pridonosilo da se u lastavice „ne pača“.
I još jedna zanimljivost, uobičajeno se ove ptice zovu lastavice. No, opet u neka stara vremena, nazivali su ih i – lastorke, kao u Kompolju, na primjer.
M. K.