OTOČAC – Negda je svaka kuća, ajd, dobro, ne baš svaka, tako se veli, svaka je kuća imali ispred kuće – vrtlac. Danaske to malo ki tako zove. Većinon je to - „cvetnjak“. A ča je falilo našemu lipomu vrtlacu? A niš ni falilo, to je došlo od mali vrt, pa vrtlac. Kaj otok pa Otočac.
A u tomu vrtlacu babe su imale svakakovi rožic. Najviš je bilo ni ke se nisu morale zabadat u zemlju svakoga prolića, van su durale godinami i godinami, neke i vajk. Tote je bilo batonij, ni lipi crljeni, ke imadu grute kaj diteća glava i ke brzo otpanedu, unda je bilo ni nekiv rožic ke su bacale kaj jako žute ljiljane, a nisu bili ljiljani, pa je bilo beli ljiljanov, kad to procvetaj, to je mirišalo nadaleko, baba pod starost vikala da je to davi, unda je bilo šipka. Noga lipoga šipka kaj se penjal i kaj je imal čudo crljeni sitniji cvetićev. I taj bi edanput u godini cvetal i ultin.
E sadaj bilo je u vrtlacu i perunike, kako se to sadaj lipo veli. A este li znali da su tu rožicu negda babe zvale – lelija? Niste? Pa da kako da niste, malo ki je više tako i zove, van svi – perunika. Ni, ki se ojdu još finiji i učeniji, uni tome velidu – iris. A prije ti je vratar znal za tu peruniku i pogotovo za iris.
E sadaj ta lelija, to ime je poznato više u Šlavoniji i Međimurju. Tamo ima i pisma ka počinimlje vako: Procvala je ruža i lelija, pa miriši cijela Slavonija. Mora se reć, ča je, je, lelija ne moriši, a šipak, naj negdanji, je mirišal. A kad je lelija u pitanju, unda se more tote utovarit i ljiljan, to je još iz vrimena stare Grčke.
I.B.