OTOČAC - O jednom školskom izletu na brdašce Pakalj u Otočcu godine 1872. pedagoški časopis Napredak objavio je članak koji potpisuje "Neki Svibanjević". Tko se krije iza toga pseudonima ne znamo, moguće neki učitelj (ili učiteljica), no izlet je posve prerastao okvire terenske nastave i prometnuo se u svibanjsku svečanost na puno većoj razini. Bilo je to 16. svibnja, prije 150 godina.
Lijepa godišnjica spomena Paklja u kulturnom, turističkom i rekreativnom kontekstu.
Poanta je u tome da je Pakalj očito bio uređeni lokalitet za gradske izlete, zabave i svečanosti.
Evo kako je ta svečanost na Paklju opisana u članku iz Napretka:
Svibanjski dan u Pakalj gaju
U Otočcu 16. svibnja 1872. Kada će nam dojti mili svibanj, da nas probudi iza zimskoga sna, da se nagledamo njegova. bujna zelenila, naslušamo milostna žubora ptica, da se naužijemo okrepljiva razna miloduha. Cvieća, pak da suknemo iz zabitnih si stanova u božju narav, u slobodno ravno polje i na krševite zelene humove, bubanjke i brežuljke?
Mnogi li ga već tako podviknuo, koga je srdce vuklo u čarobnu tu božju narav. A tko se mogao tomu većma radovati, ako ne naša školska mladež, koja, sabirajuć med po cvieću nauka od rane jeseni do evo srednjega proljeća, u istinu si već utrudila mladjahna krilca? A tko da povede te naše pčelice u božje cvieće? Tko drugi, ako ne njihovi učitelji. Pak sbilja; naše učiteljstvo zamislilo je svibansku zabavu, te ju i dično izvelo. Za to se odredio 16. svibnja u mjestancu Pakalj gaju, blizu Otočca. Kako se liepo zabava zamislila, tako se stalo mahom priredjivati sve, što će trebati; pak udri jedni graditi sjenice, drugi stolove i klupe, treći zastave šivati, i za nedugo spremilo se sve.
Ali nije radosti bez svirke. – S toga zamolismo presv. g. Šestaka, svoga pukovnika, da bi nam dao vojničku mjestnu glasbu. Vriedni naš pukovnik to učinio, pak nas svirka sprevela van a krasno i natrag dopratila. Sva se mladež nakitila bila zelenjem i raznim cviećem; a motriti živo cvieće u cvieću, oboje ovo pod narodnimi zastavi: zaisto je bilo milo gledat i bogu i njegovim ugodnikom.
Tako urešeni, nakićeni poput kitnih svatova, krenusmo u 8 satij u crkvu k službi božjoj; iza toga redom pred školu, gdje nas je čekala rečena svirka.
Zabubnuo bubanj, razna sopila zasviraše, a mi veselo sredinom Otočca. Sviet se upravo zapanjio s čuda, ovdje nikada prije vidjena.
Pjevajuć uzputice same hrvatske pjesme, primakosmo se i svomu plandištu. S brežuljka smotre nas reduše i kuhači, pak pale mužar za mužarom, da se znade, čiji je gaj, čiji li danas dan.
Kada smo bili došli na svoj brežuljak Pakalj, onda ti predao ukupnu mladež g. učitelj Čuturilo naručaju gajskom uz krasan govor, kim se svako diete osjećalo slobodnijim i veselijim. U tom se zastavice povjesile naokolo, najveći pako, štono rieč, krstaš-barjak, na kom čitaš: "Prosvjeta je sloboda", podigosmo nebu pod oblake, da ga vide dični Otočani, da seznade: tko smo i čiji smo; da se priča o tom danku i pripovieda.
Svirka svira, djeca pjevaju i kola se hvataju; jedni se ganjaju amo tamo poput jarića, drugi penju na onižje dublje, treći prebacivaju, preskakivaju, u mišice se hvataju i bog ti znao, kakove sve neigraju igre. U to će i poldne; nije šala! svjež zrak pak tolika potrka i veselje hoće bormeš i tjelesne okriepe. Djeca se ponamjestila, a učitelji i ostali gostovi uz piliće svoje. Već i sami znate, čim se takovom sgodom olahkoćuje srdce. Nije tuj bez zdravica.
A kogaće dopasti prva? Koga drugoga, ako ne našega milostivoga kralja i cesara, ako ne njega, koj je izvor našoj gradjanskoj školi i svemu liepomu preustrojstvu naših škola. Koga druga i ostale? Nikoga, do preuzv. g. Mollinarya, zaštitnika i podupiratelja školarstva našega; presv. g. Šestaka, pukovnika, u svem hranitelja školskoga i uzrok veselju ovomu, g. Bobinca, nadzornika, koj je sada na sjeveru u Njemačkoj; g. ravnatelja Gabrića, mile nam goste, dične Otočane, našu mladež, a najpaće mili nam rod i dom pak njegove branitelje.
Po objedu, naravska je, tjeraj opet svu radost, koju si i prije. Namaknu se i prvi suton, što će reći: kući!
G. Čuturilo uze rieč, pak se zahvaljuje cielomu pučanstvu, svim gostom za ljubav, kojom su nas počastili; tumači zadatak pravoj nauci i uzgoju pak pod tiče sve roditelje na onu prenuždnu, da budu u savezu s-učitelji si, sa školom, da nam nejde uzgoj u rázmak, već u sutok.
Uz svirku, klicanje i pjevanje u najlepšem redu eno nas i pred školom, gdje se djeca poredala, svirka odsvirala: za lahku noć, g. ravnatelj pod zastavami stupi na školski prag, zahvali se svim gostom a dugotrajni "Živio" razliegao se Otočcem u znak najveselijega svibanjskoga dana, što ga ikada Otočac doživio s-djecom svojom.
Sav Otočac zahvaljuje se svojim učiteljem od srdca, što su shvatili narav djetinju, tražeću zabavice i razigranja. Pak velim i ja ovo škola nebudi bez veselja, bez igre, bez pjevanja, bez nevine šale!
Mnoge i mnoge suhote školske djecu nam suše, čine ju ždurljivu i prerano ostarelu; s-toga nastojmo, da se u školu uvedu:
- vesela ćud,
- vedro čelo,
- bistro oko,
- sklonost i voljnost -na svak dobar i spasiteljan râd.
A sve može da bude, samo ako je u nas dobre volje, ako samo shvaćamon što je mladost.
Neki Svibanjević
Napredak 1. lipnja 1872