OTOČAC – Velidu na televizoru da je suša, konda smo munjeni pa i sami ne vidimo da je suša. I da siću suše se sve osuši. Pa kako se ne će osušit ako je suša? Da će se sve na njivami ča je posajeno zduvanit. Pa kako se ne će zduvanit ako je suša? Unda ima ni ki se falidu svoin bašćami, da je kod nji sve zeleno kaj u Afriki. Pa da imadu svega, i mavunj, i krunpira, i ranoga zelja, a o paradajzelima i papriki da se i ne divani. A tekar tikav! A unda je krenulo po tin nekakovin društvenih mrižami: ako nema vode, kako more bit zeleno?; vamo nan nadležni čepidu vodu i nemamo vode, a vi točite vodu u svojin bašćami, kako to?; mi ne zaljivamo bašću iz vodovoda van iz pučine; mi zaljivamo bašću iz šterne; ta ne izvire voda u šterni, odakljen voda u šterni ako kiše ni bilo već najmanje misec i pol? I sve tako redon. Čudo na tin mrižami. Pravda.
A sadaj da se mi vrnemo na mavunje. El mi čakavci, mi velimo mavunje, jekavci velidu – komune. A ni ča se gradidu fini, njimi su – mahune. Eto, koliko jezično bogastvo na ednoj mavunji. Da je žirafa toga bi bilo dost, van mavunja! A te mavunje, negda su, meni je tako divanila moja baba, da je narodu drob poila preko leta. Edan dan se kuva pržgana juva za južinu, drugi dan mavunje na juvu, pa jopet pržgana juva, pa mavunje na salatu, ne bi nedilje i kakov komadić mesa dočekal da se ubiješ. I ni negda narod volil mavunje, ma kakov volil, mrzil ji je, navukle mu se na oči. A danaske, danaske da su samo zdravlje. Pa sadaj ti budi pametan.
I rekla meni moja baba, Bog je pomiluj, da je bil tamo u konšiluku edan Vajo i edna Stakica. I Stakica skuvala mavunj i zove: - O Vajo, dođde na užinu, ja skuvala ljepi komuna. A Vajo njoj odgovara: - Stakice, neje Vajo letava!
Eto, tako to negda bilo s mavunjami i komunama.
I.B.