OTOČAC – Neki se pitaju, a većina se više ni ne pita, hoće li i kada biti obnovljena freska na sakristiji otočke crkve Presvetog Trojstva. Kako nam je dobro znano, 15. rujna 1991. dušmani svega što podsjeća na hrvatsko zapališe crkvu. Izgorje krovište, a onda su atmosferilije činile svoje, kiša, snijeg, vjetar. I tako su prolazili dani, trajao je rat, a freska je pomalo propadala, ljuštila se boja, otpadali su komadi žbuke sa sakristije. Ostalo je toga malo, a pri obnovi crkve ukloniše svu žbuka i sa crkve i sa sakristije i naniješe novu. Ali nema freske, doduše kao znak da je tamo bila ostao je zaglađena površina žbuke, ne hrapava kao na ostalom dijelu crkve.
I onda je vrijeme prolazilo, tu i tamo bi se spomenulo da bi vrijedilo fresku obnoviti. Čak se preliminarno razgovaralo s bivšim pročelnikom Konzervatorskog odjela u Gospiću koji se nije preliminarno protivio izradi replike freske. To je moguće s obzirom na sačuvane originalne crno-bijele fotografije, snimljene u vrijeme slikanja freske u Velikom ratu, odnosno kasnijih snimaka u koloru.
Na obnovi freske se silno angažirao sadašnji otočki župnik msgr. Tomislav Šporčić. Uspostavio je kontakt s umjetnicima, freskarima, ispitao mogućnosti te došao do spoznaje da je izrada replike sasvim moguća jer sačuvana foto arhiva daje dovoljno sadržaja kako je freska u crtežu i paleti boja treba izgledati. Čak je poradio i na osiguranju sredstava, naime velik je to posao, velika je površina, treba skela, treba pogodno vrijeme, treba platiti i umjetnika freskara. I msgr. Šporčić je podnio i zahtjev Konzervatorskom odjelu u Gospiću da se odobri replika freske.
Vjerujemo da je mnogima poznato je da ovu fresku, nazvanu Kraljica mira naslikao češki umjetnik Maksmilijan Duchek 1916. g. Bio je u 79. Jelačićevoj pješačkoj pukovniji, rat ga je bacio u Otočac i umjetnik (akademski slikar) je očito uspijevao nagovoriti svoje pretpostavljene, ali i samu Crkvu, da naslika fresku, što mu je i odobreno. Tako je freska i naslikana i crkva Presvetog Trojstva se dičila njome.
No promjenom državnog ustroja, propašću Austro-Ugarske Monarhije i uspostavom Kraljevina SHS zapuhali su neki novi, fesci neskloni vjetrovi. Smetala je ona tadašnjem srbijanskom režimu jer je freska slavila junaštvo poginulih pripadnika već spomenute slavne 79. Jelačićeve otočke pukovnije. Nije dugo potrajalo, 3. srpnja 1922. godine drznuše se jugosokolaši i nakon povratka iz Ogulina, kako to javlja Lički Hrvat, nakon što su se dugo u noć opijali, drugo jutro freska je bila zalivena – tintom. Evo što o tome piše Lički Hrvat: Nedvojbeno je ustanovljeno da tinta potječe iz trgovine Petra Brankovića, brata famoznog Dra. Gjorgja Brankovića, no pošto se krivac pronaći ne smije, jer trag vodi u fašističke redove, to je čitava istraga zavijena velom tajnosti.
Nakon toga sramotnog čina fresku se nastojalo očistiti od tinte, čini se da je korištena metoda lakog struganja, što je fresku poprilično oštetilo. Osobito je na meti jugosokolaša bio lik Bogorodice s djetetom Isusom.
Više desetljeća freska je ostala nedirnuta na zidu, da bi je negdje 70-ih godina prošlog vijeka pokušali „osvježiti“. No kako se nije radilo o nikakvim restauratorima, ubrzo se pokazalo da obnovitelji nisu dorasli tom činu, da su svojim jakim bojama samo nagrdili fresku, pa je postupak obustavljen. I tako je freska dočekala Domovinski rat i svoju konačnu propast.
M. Kranjčević