OTOČAC – Ma ki ni kapulu i škanjolu pobral, taj valja ni ne će. To se voće bere još u srpnju, a sadaj i kolovoz već pri kraju. Moremo se izvlačit na sušu i lipe dana, al kad sveti Mijovil uvati pišat, neš moć oka otvorit a kamoli ča pobrat.
Mene je moja pokojna baba Cuka učila, mrak joj na putu, da kapulu treba tamo negdi oko Majke Božje Kutarevačke pogazit. – Ma kako, bako, pogazit? – Pa lipo, lipo moje munjeno, staneš nogon na nu batuku od kapule i prebiješ je jerbo se unda kapula ne sili u list, van se krupni – tako je mene moja baba edukativno učila. Al nikako batuku prekinut, to ne, jebo čin je uplest u rešut. Jerbo kakova je to kapula ka se u reštu ne uplete. Pa kase uplete, a to treba znat i imat jake ruke, da se rešta ne raspane, unda se lipo obisi na palsake od štale da se dobro sunča i do kraja osuši. Borami je tako.
A i z belim lukon treba znat. Kad beli luk baci gori babuške, a te nikomu nu trebadu, unda je dobro pokinut ji, jopet da se luk ne bači i ne sili, van da se krupni. Pa jopet i njega treba, ne gazit, kaj kapulu, van mu se lišće suče i veže dva-a dva. Tako je meni moja baba Cuka, Božjega se liva nagljedala, divanila. Pa kase luk počupa, unda i š njin u reštu, da kudajš š njin. Pa i njega na palasake na pojatu.
Ma meće narod kapulu, škanjolu i luk i mrižaste vriće, al ni to to. I unda veli da mu kapula gnjije. I da mu se luk man s prolića ispuše. E da je bil u rešti ne bi.
I.B.