OTOČAC – Vajk je meni moja baba Nene, Bog je pomiluj, vikala da samo beren čepurke i niš drugo. Da nikakove druge gljive ne pačan, kamoli da beren. Jerbo da ki zna kakovi ja čepurak mogu donest kući pa da se morem otrovat, il poludit, Bože nas sačuvaj, vajk je spominjala nekvoga Iliju kaj je nabral čepurak po Jezerinami, došal kući skuval ji, nadrl se ti čepurčin i unda poludil. Sa svim svega, makal se u glavi, bižal od kuće, a celo selo bilo na noga da ne bi Ilija komu ča zapalil, morda kotarinu, morda šajer, kuću, a more munjen krst i kuću zapalit, pa čij si unda. I tako da su ljudi stražarili i pazili kadi je Ilija, sve dok ga nisu ukebali i unda su ga svezali i svezanoga držali dok mu se pamet za tri dana ni rasvitlila. Babe vikale da konda su ga vile odnesle. Vratar, a ne vile, munjena glava, nabrat i naderat se čepurčin ki zna kakovi i poludit. Eto zato smo smili brat samo obične čepurke. Ni lisičarke, ni varganje, ni rujnice, ni brujnice, ma ni fuljce (da prostite, to su van ne oble ke kad sazrijadu pušedu braumastu prašinu), ma niš. Neki spominje marline, ma kakove marline, pa jopet rušće, to budi ljuto kaj pas.
A unda kad naberi čepurak, ako su maće, š njimi na vruće plevo i zrnce soli u svaku, pa kad pušćidu slanu vodicu i ji, kako je to bilo šmekno! A ako su bile veličke, osobito jesenske, bilo ji je kaj najveći pladanj velički, trebalo je vidit da nisu pune šencov. Znale su se brzo ušenčuljivit, kako ne. Baba me unda psuj da ča san to donesal, a meni budi žal ostavit ji kolikačke su. Unda ji nakriškaj pa š njimi na mast i mišajon okrići. A od toga da ne moredu stat u tavu, na kraju se sve sajdedu da ji nemaš ča vidit, sama voda. I unda da bi familija imala barem za vičeru iča u zube vrć, stuci ko jaje (ako kokoše nisu guzicu već stisle) pa zericu kruva il palente i – mede tote li si.
Tako to bilo, a sadaj, ma bolje ne pripovidat kako sadaj.
I.B.