OTOČAC – Negda kad bi se prase klalo, ma malo toga se bacalo, skoron pa niš. Bacila bi se mačkami il paščetu kotilničina, ako se klala prasičina, unda „vitlica“, i slezena bi se dala mačkami il psu, drugo borami ni. Dobro i kočet se bacala, ako ni trebalo za metlicu gradit, i izvrnuti papci bi se bacali. To je. A drob, ma Bože slobodi, to nikako! E kudajš brez droba?
A vider ti danaske, niki više u drob i ne gljeda, niki više ne će da se rve z drobon, da ga pere i u njega da nadiva, van – kupićemo, ne isplati se (a ni to tako ni jeftino, i drob došal na cenu). O svemu vratar kako se to danaske sve ne isplati? Kako se negda isplatilo i delalo? Bi reć da se narod pofinil, a ženske, jerbo njevo je bilo grob prat i drobon se bavit, više nejdu, da jin smrdi, da nejdu une svoje nokte šundrivat na drobu. A imat nokturine, ma to je za drob kaj rojeno, ta činš ga nako kliskoga uvatit ako nemaš noktov? Nu, sadaj ti reci. Baba Cuka, una je imala nokturine kaj beloglavi sup, nisi ji bil mogući ni škarami od živice ošiškat, pa kad una drob š njimi privati, e taj, brajne, lako ne ispada.
I kada dojde vrime za drob izvalit iz praseta, tako se tomu veli, borami da, unda š njin u kablicu. Ako je kadi koljač slučajno drob prokopal, man se tote metni komadić kakove krpice i dretvon sveži da se drob ne zaneredi. I kad je drob izvaljen, odma ga tote čeka baba Cuka i još ka ženska, drob se nosi u kuinju kadi je teplo i man rastavlja, tomu se tako veli. Jerbo je drob sav i vrpi, treba ga rastavit od sala, sve lipo i polako da se kadi ne prokoplje, a ne fukat nemilice, to nikako. Unda kad je drob rastavan, jopet š njin u kablicu, najprvo tanki pa debeli, jerbo se debeli prvo na red dolazil, i na đubar prat. Ni kima je pučina bila blizo, žene su išle na pučinu prat, da lakše to tamo, a prsti najprvo ozebi, ma i zanoktice zajdi, unda se ruke zacrljeni i upali, odrveni i dok se ne smiri, iz pučine se ne vraće kući.
Najbolje je kad je teple vode jerbo studeno je, drob se mrzne, salo se koči pa š njin ni lako vladat. Za to su dica bila, ko dite bi lončićen poljivalo po drobu i rukan. Još debeli drob ibože pomozi, da se istrest, oprat i prefrknut, al tanki. Tote trebadu dobri nokti da ne sfuzne iz ruk i pane uđubar, a unda ga moreš pozdravit. Pa kase opere, man ga treba prefrknut, jerbo ako ni prefrknut, kakoš ga šlajfat? A to ni lako ako je drob tesan, osobito ako je od manji prasac. Tote nema do šćapića, rabi se šćapić za prefrknut ga. A kod prasičin ke su se nekoliko puti kotile, ma to gre s vodon kajkvragu, prefrkne se med dva prsta, ljiva voda i voda ga sama tira da se prefrkne.
A želudac, e njega baba Cuka ne da nikome da pere, una će to. Jerbo treba znat, ni to zet nožinu i rasprdit ga otkraj-dokraj. Ma joook, treba napravit maću škulju na sredini, čin manju, tin bolje, istrest ranu kokošan i onda ga prefrnut i dobro oprat. Jerbo uč ćeš nadit brezbušt ako neš u želudac?
Kasu drobi oprani š njimi u kuću, vržedu se u ledenu vodu, unda se nariže kapule nakrupno da će tobož drob manje tuknut i ostavi do nadivanja. Jerbo kase prase zakolje, ni man do nadivanja, nadiva se tekar drugi il treći dan, ima prešnijega posla. A kako se to nadivalo i ča se nadivalo, e to drugon prilikon.
I.B.