OTOČAC – Jopet smo došli na no „ne isplati se“. Nami se niš ne isplati, „kupićemo“. O svemu vratar i „kupićemo“, kako lako s tin mašemo i gradimo se velikon gospodon. Jerbo su negda samo velika gospoda sve kupovala, moglo jin bit, a reponji ni pa zato ni ni kupoval van je svojimi rukami stvaral.
Evo, danaske kase prase prikolje, kase raspravi, drob man u šajtroge i šnjin na đubar (dobro, danaske malo ki ima i đubra) il u kakovu jametinu bacit neka psi i mačke rastežedu. Pa kad krst pita „a uč ćete kobasice nadivat?“, prije neg si uspil sve besede preko zub pretovarit stiže odgovor „kupićemo, ne isplati se prat“. Pa lipo u butigu pa kupuj drob, čij i kakov. I to ne po malin novcima. Negda zna bit i gnjil, raspada se, neki i jako tukne da ne moreš kuću izluftat, neki nako daje for na zeleno pa ti u njega nadivaj. A borme kase svoj drob rastavi, opere i lipo ošlajfa, a un sve nako rozikast, ma il bi friško nadivenu kobasicu da je ni ne skuvaš. Ali, eto, došla neka nova vrimena „kupićemo“.
Kase danaske spomene „šlajfarica“ il „šlajferica“, već kako ki reče, man napamet pane mašina ča se u struju utakne i š čin se po drvetu glanca, šlajfa, da bude glatko. Malo komu će na um past da je „šlajfarica“ komadić drveta, treske, na ku se šlajfa drob. To mora bit nako letvica dugačka koliko je dlan širok i dugačka palčina, na ednoj strani oštrija i ima zarizotinu, pa se edan kraj droba metne u tu zarizotinu i pritisne pačinom, a drugon rukon povlači drob i omata oko ruke. I tako dvaput provučeš kroz „šlajfaricu“ i evo droba, man moreš puvat u njega da vidiš el cel. I ki je tomu spretan, ma ide to kajkvargu brzo.
Ki ni šlajfal na „šlajfaricu“, taj šlajfa na dvi tanke žbice. Samo trebadu dva krsta, edno drži u obe ruke stisnute žbice, a drugo naj drob vuče kroz žbice. E sadaj, žbice se ne smidu držat ni prelabavo jerbo unda niš ne šlajfa, jopet se ne smi držat pretvrdo, prekinuće se. I tako dvaput kroz žbice, š njin na usta i puši da vidiš kakov je.
A ni bila retkost da se drob šlajfal na stolu nožon. Razvuče se drob i unda se nožon strže malo pomalo i ponavlja dok ni dobro. Jopet se ne smi imat oštra nožina, ča tuplja to bolja, jerbo ga prokinu, škulja na škulji pa kakove ti to kobasice bile. Neki je imal i drveni nož, izdeljan baš kaj pravi nož, taj nož je služil samo za to i za drugo se ni rabil. I vajk se moralo pazit da ne bi ki rekal da je uređen Đuka drob. E kako je ta Đuka uredila drob, to niki ne zna. Neki velidu da je ta Đuka oprala drob i unda ga rastrala na živicu da se osuši. A el tako bilo il još gore, a ki će to sadaj znat!
Sadaj kase kobasice nadivadu, zame se top i to se nadiva kaj spreše, začas gotovo. A negda ni bilo tako, baba Jela je spominjala da ča se una sića dok je bila curičkica, a to bilo prije milijon godin, da se kobasice nadivalo na vrbu. „E kako, baba, na vrbu? Esi ti pri sebi?“. „Esan, da ča san! Lipo se otkine tanka vrbova šiba, presumiti i unda se drob natakne na to presumićeno a na drugoj strani se drži palcon. Drugon rukon zimlješ malo po malo mesa i prstin turkaš u drob. Eto, tako ti se negda nadivalo“ – veli nami baba Jela. A lako ti je bilo tako nadenut drobić-dva, jerbo ni bilo više mesa u starinjskin prasciman, samo salo.
Unda je u modu ušal gut od caklene boce. Najdi caklenu bocu i špagon „pili“ po boci dost dugo i polji ledenon vodon. Unda gut otpane od boce, na gut natakni drob i mišajon turkaj meso u drob. To je već bil napredak veliki.
A kasu došle mašine za meso, pitalo se ki je mogal kupit. I ni bilo tratura za nadivat kobasice van su planinke nosile majstoru ki se u limu razumil da napravi tratur, pa se metni na mašinu i kajkvragu nadivaj kobasice.
Negda bilo, sase spominjalo.
I.B.