OTOČAC – Htjeli mi to ili ne htjeli, brojni tradicijski zanati i vještine odumiru. Razlog je posve logičan, tehnika poznata u neko prošlo vrijeme ili je napuštena ili je posve osuvremenjena. I nema više velike potrebe za proizvedenima tradicijskim predmetima. Tako je i tradicijskom nošnjom, odnosno brojnim predmetima u kućanstvu koja su nekada bili i te kako potrebni i bez kojih se nije moglo.
Prošlog tjedna je Gacko pučko otvoreno učilište u Otočcu organiziralo trodnevnu radionicu pod nazivom Nit po nit - tkanica, odnosno mi smo je u dugu tradicije (čakavskog govora) preimenovali u istoznačnicu – Preja po preja - kanica. Više sudionika je sudjelovalo u obučavanju kako otkati tu tkanicu (standardni pojam), odnosno kanicu (dijalektalni pojam).
Jer kanica je bila nekada dio obvezne tradicijske odjeće svake djevojke i žene. Ne samo što se s njom pripasivao klječani zaslon, što se s njom pritezao zimski kaput, kanica je bila jako korisna kod predenja. Jer nije se moglo presti ako se preslica ne zatakne za kanicu, ona je držala preslicu. Ako nije bilo kanice, onda se žena morala opasati kakvim štrikom, ili čim drugim, no kanica je bila „štanja“ i bolja.
A kada bi se otkala kanica, ta je mogla podurati desetljećima, moglo bi se kazati da bi kanica „izdurala“ jednu ženu otkako je bila curetak pa do njene smrti.
Nekada se kanica tkala, kao i ostale tkanine, na krosnima. No na ovoj radionici je demonstrirana druga tehnika, nema krosana već neka jednostavna primitivna naprava „na kljine“ koja drži napetu osnovu, pravi se zijev u osnovi i pretkiva dretvom da kanica bude što čvršća. A tkanje je gotovo kada se dođe kraju osnove, jer kanica mora biti dovoljno duga, mora opasati ženu i mora još visjeti niz bokove. A ako je žena bila „omašita“, trebala je i podulja kanica.
Ova radionica je jako bitna jer je tradicija tkanja prenesena na neke nove ljude (mahom žene) za iduća desetljeća i time je spriječeno odumiranje znanja o izradi – kanice.
M.K.