OTOČAC – E pa taj euro, evo od njega već boli glava. Danaske je zadnji dan kune, od polnoći da je euro. I konda će sud Božji, Bože nan prosti i ne zamiri, konda će svit propast, svi u nekvoj brigi, pa daj diži kune (do banke nisi mogla ni na kon ju prić) da imaš čin na Novu godinu plaćat (inače se na Novu godinu plaća, o Bože), pa unda daj minjaj te iste nepotrošene kune u eure (je napravljen posal i pol), pa kako će to bit, pa nejdu kartice delat (a baš na Novu godinu kartice tiglamo li tiglamo, kaj nigda), i sve tako redon. Konda nigda u žitku nismo minjali novce. Sitimo se da smo jugodinare minjali u ratu 91. baš nekako u nedilji od Božića do Nove godine u rvacke dinare. Prošlo. Unda je jopet to trebalo minjat u rvacke kune. I sve prošlo kaj po loju, nikakove ni tote bilo muke, a vidi sadaj s tin euron. Konda će vratar na svit doć, Bože nan prosti.
Evo, ni života ni z babon Dragicon, sva se zarišćila u licu, smulila i rubac z glave, raspeljušala vlasi, ne daj je Bože sritit u nedoba dana, ušećala se po kući kaj posran golub, otpuvljuje, nešto mrnjga, nema zubi pa slabo krst more i razumit i u ruki drži nekakov rupčić. – O, baba, ti konda padrve dobila, ča ti je? – pitamo je mi. – A ča mi ni? – odgovara una i odmanjuje rupcon. – Ča se dogaja, nu, reci, morda ti muku moremo kako maknut. - Ne more meni niki pomoć! – otresito odgovara. – Da ti nisi naumila umrit? – znamo mi kadi će una planut, kakova smrt, kakovo umiranje, najmanje stotku treba namirit. Kad una baci naj rupčić iz ruke na stol i nešto nako kaj lupi po stolu. – Evo, vidi, iman kune – razmata una i odvežuje rogljić na rupčiću u koga je svezala nešto limeni kun. – E, imaš, nešto ti kun. U čemu je tvoj izazov? – pitamo mi babu Dragicu, jerbo više nema problemov, van su sadaj u modi – izazovi. – El pop gre po kućami? – Borami da, leti pop po blagoslovu kaj manit, istina, baba. – E, i ča ću ja njemu sadaj dat? Eurov neman, kune nisam moguća prominit, kakov špot i sramota – otpuvljuje una i maše rupcon kaj da tira muve. – Ma mi tebe niš ne razumimo. – E kako ne razumite? Ako oću popu dat, rećemo dvista kun, to ti je – man una u žep od zaslona, izvadi naj pretvarač kunov u eure i napako (sam vratar zna kadi se toga domogla) i izračuna da je to 26 eurov i 56 centov. – Pa kako ću mu dat 26 eurov i 56 centov? Ki to vidil? Ajme špota! … A vako, kad ja njemu dan dvista kun, dvista kun je dvista kun, jebi ti to. Lipo za čut, i za vidit isto. A ne 26 eurov … - Ako je špot i sramota, ti mu daj dvajst eurov. Dvajst eurov!? – E. Ako ti je špot i sramota, ti mu unda daj trist eurov – nadimljemo mi babu Dragicu. – Trist eurov!? Pa ti mene oš u sirotinju ugnat, puno mi je to, puno, puno – računa baba na taj svoj dirgiton koliko je to. – I rekli su da nema zaokruživanja na više, da se to ne smi – ne da se baba. – O, baba, dozovi se pameti, lipo ti te svoje kune jopet sveži u rogljić rupčića i kad pop bude išal po biru, ti mu daj i dosad daj – dvista kun. Zadovoljan un, zadovoljna ti, svi zadovoljni. – El more tako? Ne varaš me, lopove i tate edan, el? – Ma ne varan, baba, samo ti daj kune, popi ćedu lako to prominit, ne sikiraj se ti niš za nje. – Unda dobro, spasi ti mene – sede baba na škrinjicu od drv, pogladi se svojin granbavi rukami po pelešami i poveza rubac. A naj rupčić s kunami turnu u žep zaslona. Dojde baba konačno k sebi.
Eto, vite vi koliko taj euro more napravit – izazovov, a? Kadi treba i kadi ne treba.
I.B.