OTOČAC – Gre pop po kućami – velidu neki, gre pop po blagoslovu – velidu drugi, gre pop po blagoslovu kuć – velidu treći, gre pop po biru – velidu četvrti. I tako, neki velidu vako, neki velidu nakon, a vajk sve isto. I gre(du) pop(i). Počeli uni prije Sveta tri kralja, ma edva da Božić minul, a ni' tako negda bilo, ni.
Negda ni pop išal po kućami nigda prije Sveta tri kralja. A jok! Ta i kako bi išal, kadi mu je svićena voda? Kadi je narodu svićena voda? A voda se blagoslivlje baš na Sveta tri kralja. I zato se i zove „trokraljska voda“, eli. A sadaj se ta trokraljska voda blagoslivlje man po Božiću da se more čin prije po kućami ić.
Negda je blagoslov kuć započimal nakon maše na Sveta tri kralja. Pop bi odabral nešto kuć uz crikvu, i to mu je bil prvi dan. I unda sve po redu, dok ne bi smiril. A moral je blagoslov završit do svetoga Fajbana jerbo pop i mačkari ne moredu u isto vrime ić po kućami, a kako kod nas u Gackoj mačkari počimljedu na Fajbanovu uvečer, to in je početak, pa sve tamo do Pepelnice, eli, pop mora dotljen smirit blagoslov.
I kadaj pop gre po kućami, red se pripravit. – Ni to kaj danaske, popa u kuinju i – blagoslivlji pope – veli nami baba Luja. – Tako se negda ni tako delalo, borami ni. Popa se čekalo kaj popa. Pa kad bi u kuću ki važan dolazil, narod je vikal da ga se čeka kaj – popa. Eto, toliko je pop bil važan.
I pravo baba Luja veli, popa se ni čekalo u kuinji, van u kamari. Red je bilo kuću ribat, ki je til i žuton farbon daske pomrčit. Unda je sva domaćina morala iz škrinje van. Red je bilo postelju našuškat, metnut špicane plakte, a po tomu šarenice, po podu prostrit novije krpane, nek se vidi da se ima. Na zide se čavlima popribijadu tepike, neki tomu velidu nazidnjaci. Unda na stol beli domaći krugovački tkan rub (za mlaje, to je stolnjak). Na stol raspelo, čaša svićene vode i uno čin će blagoslovit. A to uno, kako je ki til. Znalo se poć u živicu i otkinut na nekva metlica kaj od trna, to puno povuci svićene vode pa se moglo puno štrapat. Il bi se otkinul kakov pelcer od rožice, najčešće bi belegonija dala svoj doprnos blagoslovu, da pop puno ne smoči domaćinu, eli. I obavezno vošćena svićica na stol. Užgana!
– A kuferta? Koliko u kufertu? – pitamo mi našu babu Luju. – Kakova vražja kuferta, slobodi me Ime Isusovo!? – tuče se una u grišna prsa i čudi se. - Ja tebe niš ne razumin. – Pa to, novci, mislin, el, popu ... – Ma daj, Bog ti pamet rasvitli! Kakovi novci? Kadi su narodu u vratru novci bili? Ni imal ni za zericu petroleja kupit, a ti sanjaš o novcima. Ni to negda bilo da je svaka baba i svako dite drmalo keson, a jok! – Pa da kako unda? Ča se popu davalo? – jopet mi nju tentamo.
Una sve očimi okriće i siguro se u sebi smrtnin grijon griši, pa će: - Davalo se, davalo, ča je ki imal, tako je daval. Daj popu litru fažola, četvrtinku (za mlaje, to je frtalj vagana) žita, il kukuruza, popi su negda živad držali, ki je imal lipi jabuk, daj jabuk, ki je bil mogući odriži dva-tri suva lebra i komadić slanine, morda ki i kobasičicu, to se popu davalo. – Aaaaaa takoooo? – E, tako, tako!
Kad pop gre po kućami narod se zeru nako kaj okreši za tu priliku, muški se obrij (jerbo su se inače brijali samo na nedilju dan), presvuci novo oblačilo, ženske poveži novi rubac. I čeka se pop kaj na iglami. I od jutra rana zaviraj kadi je. Jerbo ne daj ti Bože da pop dojde a da su vrata zaprta, to nikako. Bi un prošal mimo, bi, bi, ajme pelde. Da je u vani ne znan kakova čvika, vanjska vrata moradu bit širon otvorena. Oladi se kuća, ozebi dok pop ne dojdi, trpilo se, ne ide pop svaki dan po kućami. I unda zaviraj po selu eli se kadi vidi. Kad ga vidi, unda bi se otel uzdah: - Ajme, eno ga! Bože nan prosti, konda bi vidili nosoroga. – Eno, eno ga kod Mande, saće k Juri, samo ča ni'. Saće k nami! A un će doć morda za uru vrimena, il i duglje. Ako je to bilo oko podne, ni se ilo, ma kakov. Mogla su se dica krivit da su gladna, mogla su pomrit od gladi, dobi ćušku iza uva i „mirni bit“. Jerbo to bi bil špot i sramota da se južina skrene, a pop u kuću ulazi, ma kakov!
I unda, kad pop već fort prijde, kućedomaćin u vani na prtini čeka, drugi su u kući, zebedu uz otvorena vrata. Lipo ga pozdravi: - Faljen Isus i Marije, gospodine, jerbo se popu vikalo „gospodine“. I upelji ga u kuću. A verna familija za popon suknja se u nu kamaru i man na kolena. Svi! Starji muški kljekni na edno koleno, ženske i dica na obadva kolena, ruke sklopljene. Pop moli ča moli, svi š njin molidu i odgovaradu, a dok uni tako molidu, mežnjar već kregon (za mlaje: kredon) piše G + M + B i pol godine naprvo, a pol ozad ti slov. I unda pop daje spasitelja svimi da poljubidu i svićenon vodon blagoslivlje narod i kuću u koj je. I gre pop ća, a mežnjaru u vriću daj ča se već naumilo popu dat. I kad pop projdi, unda se planinka jopet griši i sve rasprema, skida tepike, šarenice, mota špicane plakte, s rubon iz stola doli, i u škrinju da se ne šundriva – do drugoga blagoslova.
A sadaj se vi pitate ki se od popa sakiral? Kasmo to pitali našu babu Luju, una samo ča ni pobenavila. – Kakovo sakiranje? Niki se ni sakiral, ni muški, a o ženskima i dici da i ne divanimo. Ni to kaj danaske, svi se razbižidu, edva da edna dušica popa dočeka. Hm, nač je vaj svit došal, c-c-c-c-c-c – vrti glavon baba Luja. – A znalo je, znalo, i prije ki od muški se isfuknut, kaj gre marvi dat ist pa ga evo, pa ga ni', pa se izgubi nekudaj – mrmlja una kaj nako zase.
Negda bilo, sase spominjalo.
M.K.