OTOČAC – Svako vrime ima svoje običaje, pa tako i s popima kad gredu po biru. Eto, ve godine je blagoslov kuć kaj na larmu, ne more se krst ni snać, u nekin mestima odedanput se stvori nekoliko popov i napanedu selo sa svi stran pa ti znaj ki će ti odakljen izvrit i kadaj. Ne moreš ni javit da je pop u selu, žali bože mobitelov i svega, nedospiješ, ne znaš.
A unda nema više da se pop u selu rani, ma jok. Sadaj popi zamedu pauzu pa sededu u avto i u birtiju na južinu. To ji dojde kaj pauza za marendu. Ruku na srce tomu su i sami krivi, negda se točno znalo kadi pop i, ki mu kuva. Unda su popi počeli odbijat da njimi ne treba južina, da nisu gladni, tako edne godine, tako druge, a treće godine niki više ni ne sprema, ni ne nudi. A ti pope makon od gladi umiral, ki te pita. Neki popi bi se i ljutili, ča je, je, ako bi ji ki ponudil da južinadu. Dobro, kase ljutiš, ne će te niki pitat pa svi smiron. Eto, to je sve pokvarilo i dopeljalo dokljen je dopeljalo, pa je i blagoslov postal, Bože nan prosti i ne zamiri, nekva formalnost, eto tako, da se to obavi. Nekako konda to svima ide na živce, i narodu i popima. A ne bi trebalo, ne bi.
A negda, pitate se vi kadi je pop il kad je išal po kućami? Znalo se kadi pop î, znalo. A ka je to kuća bila, ajme časti, ta ne će pop južinat baš svagdi, eli. Tote je planinka (za mlaje, to dojde kaj domaćica) imala vratarnjega posla, trebalo je spremit južinu za popa, ni to mala stvar. - A ta južina je bila vakova – opišuje nami baba Malčika. – Obavezno je zoron ranon pivac dobil nož pod vrat. Od toga će bit juva, juve mora bit. Ako je u kući bilo tuk, s tukon na panj i sikira bi napravila svoje, od tuke je bila lipša juva. I dok pivac ili tuka vardeče u lončini, kuva se i sarma. A sa sarmon posla, Bože dragi. Treba nju lipo umisit, a ima se od česa, slanina je već prodimljena, a ima i prodimljene pečenice pa se more sarma utakat. Sarmu već knoć prvoga dana umisi da je za jutra gotova, samo nažbrijaj vode i lagano pristavi. Kad je pivac, rećemo tuka, kuvan, meso izvadi, lipo izriži i ne komade poslaži u sredinu pladnjenke. A okolo su išle balotice od izdrockanoga krunpira. Ni se znalo da se tomu veli pire, ma kakov. A da bi une bile lipe oble, zami mali paljčić il šefarku i unda pravi balotice, baš nako kaj ča je šiftar vadil i mećal sladoled, uprav tako. Bilo to lipo i za vidit, borami je. A da bi se to moglo ist, moralo je bit i domaćega sosa, od cukra napravnoga. E, a taj sos svaka ženska ni znala napravit, ili joj kapula ne dojdi, il joj kapula pregori pa grkni taj sos, svašta je š njin znalo bit. Morala se kapula istija dinjstat sve dok je nestane, a da bi sos bil čin finiji, ma i kroz sitašce se procidi. Ni bilo paradajz konzerve da pocrljeni, ma joook, un je moral bit crljen (dobro ni baš bil crljen, bil je nako braumasto crljen) od cukra, cukar mu je daval farbu. A za juvu umisi domaće testo (ta kupovnoga ni ni bilo) i riži rizance meter dugačke, to bilo kaj štimano ča rizanci duglji – divani nami baba Malčika sve po točki.
I unda je pop il najprvo juvu, pa unda kuvanoga pivca ili tuke i krunpir poljan soson, na red bi došla sarma s kuvanin krunpiron ucelo. Izaberi se poednak krunpir i lipo ga obili da ne bude iščapan. Prišparaj i pečenke od Božića, na stol pečenku, ribanoga rena i kruva. A moglo je i kakove kiseline, ki je potkisal. Na kraju je išal štrudel od jabuk. Eto, to je popu bila rana. I ni cela familija ila s popon, ma kakov. Samo kućedomaćin, obično to budi ded. Š njimi morda i kaj sin, ženske jok. Planinka i nako ni mogla, una je „nosila u stol“ (tako se divanilo, ne „na stol“, van „u stol“) ni njoj bilo do ila, a ni to ni bilo pristojno da ženski vratar sidi s popon za stolon, eli. A dicu potiraj iz sobe van, jerbo se u kamari ilo, ne u kuinji, da ne zaviradu i ne obližujedu se. Eto, tako ti je to bilo – reče nami naša baba Malčika kako je to negda bilo.
Dosadaj tako i nigda više tako ne će bit. Ultin!
I.B.