OTOČAC – Sadaj svi divanidu – peć. Kakova vratarnja peć! Peć je negda bila uzidana u kamari na petnjake i ložila se iz prve kuće. To je bila peć. I unda je do zida još bil zapećak, kaj stvoren za maću dičicu da se grijedu i da ne ozebedu. Ma i starje se znalo zatisnut u zapećak, kakova baba il ded.
Kašnje kasu se porušile zidane peći na petnjake, unda su kupovane gusane peći. Bilo ji je svakojaki, i manji, ali borme i velikački, debeli, ke su imale na vrvu kapu kaj od rakijskoga kotla. Posebno lipe gusane peći su bile u gospode, te su bile nakićene svin i svačin, a gori na vrvu su imale šiljke pa su ji zvali i „kraljice“. Malo je kaj reponja imal tu „kraljicu“, ma daj, biž ća.
A u prvoj kući, kašnje kuinji, najprvo je bilo ognjišće. Unda je upeljana moda da se zidadu šparketi od cigle u kuinjami, bilo je to, u!, to su bili šparketi. Gori plata meter sa meter, stotinu padelic je moglo stat, pa edna il dvi roli, pa kotlić za teplu vodu. A čistil se edanput godišnje, kad beli kuinju. Po navadi je neki i to zval – peć, valjda ča su donekljen bila slična nima u sobi na petnjake.
Unda je došla moda da je to sve staromodno pa su svi navalili rušit zidane šparkete, a kasi srdal zidanoga, red je bilo u železariju i kupit limeni šparket. A to koštalo, bilo skupo. Unda su za reponju smislili „kozu“. Ma od obične lime skrojena, na tanki visoki nogaman, zato joj tako dali i ime, ma gorila je ta koza dok si u nju turkal drva kaj u japnenicu, čin si stal, odma se oladi. Ni na nju lako bilo ni kruv speć, il izgori, il iscuri po trunbi.
A malo bolje peći su bile limene i kalajsirane. Bile su bele (za vraga, svaka piknja se na njimi poznala, svako mušje govno, a kad iskipi ča na plevu, pa curi niz peć, imal si ti to ča žuljat. Borme ji je bilo i zardani da jin nisi mogal ni farbu prepoznat, sve curak do curka. I bile su dvi vrsti, ednu su babe zvale „goran“, a druga je bila „plamen“. Da je „goran“ bil bolji. E to se unda pitalo ki će imat kakovu peć, pa fala po selu. Lipo i dobro dok su ti šparketi novi, al kad šamot propane i lima progori, eto ti ga vratre na, ne će dobro da kruv peče, a kakoš brez kruva? Još kuvat kako-tako, al peć...
Unda ni to ni bilo dobro, pa narod navrl kupovat te nekve „akumulacijone“, te kuvadu i na ćošku plate, a grijedu da oš puknut od tepline. Dobre su ku godinu, nakon toga konda vratar ujde u nji pa ne bi u rolu ča spekal da boguješ. Kuni i proklinji, baci i kupuj novi šparket.
Pa se narod pogospodil i uvatil kupovat letrične šparkete. Ma divota, samo okreneš pučac i kuva li kuva, u rolu kruv spečen „kaj na suncu“. Al imadu manu – puno struje gucadu. E prilika je kupit na plin, najbolje konbinaciju, pol i pol. Pa se više kuva na plin neg ča se kola palidu.
I unda je došal vratar na svit pa krst ne more kupit običnu letričnu peć već nekvu s kon ne zna ča bi, van sedi pred njon i plači. Ne znaš je upalit, konda je satelit. Velidu da treba ić na nekvi informatički tečaj, il baren falkutet smirit da znaš š njon rukovat. Ne bi da je konbaj.
Unda ušle u modu ne s kreramčkin platami, jopet to užgat, a kupidu dica svoin materami takove, nek in se najde, a babe unda na to miljerić vržedu jerbo ne znadu upalit, a kuvadu u kuvarji na običnon šparketu.
I kad neki kaže kako je na i sa šparketon lako.
I.B.