OTOČAC – Negda se jako pazilo na ovce, ne siću toga ča se negda okreni janje na ražnju, ma i to, al više se do ovac držalo siću vune. Jerbo vuna ti je bila sve, oš čerapa, oš coklja, oš grljac, oš maja, oš bušt, oš ćurak, oš kanica, od alja, oš lače, oš deka, oš biljac, oš šarenica, oš nazidnjak, oš kićena torba, oš štramac, ma ča god oš. Siću toga se na ovce jako pazilo i ni bilo kuće ka ni imala baren pet ovac, poželjno i puno više. Jerbo ki je imal puno ženske dice, trebalo je svega toga natkat jerbo čaš jin u dotu dat, kako ćeš ji rašćuškat kad dojde vrime za udaju? A babe su znale, ni da nisu, ka cura koliko dote ima, nu, babe su vraga iz konopalj istirale da ne bi to znale.
A da bi bilo vune, i da bi vuna bila čista, pazilo se da ovce ne ležidu u pilu, oće reć – osoki, zato se poda nji dobro nastiralo. Unda je bilo dobro da su ovce na kiši jerbo ji kiša lipo opere pa se bela vuna beli kaj snig.
A i kase ovcami davalo ist, pazilo se da se u runo ne nazabija slanjkic i trine jerbo je unda runo smetljivo i trebaće vratarnjega posla da se to izapere i istribi, pa se takova vuna sporo prede, štenta se, a ni do štente. Zato je osobito preko zime bil običaj da se ovce pušćidu u pritorak, u dvorišće il na guvno i da jin se baci seno na snig. Volile su to une, el ovce, vratarnja majka u ovčarici vajk blei, oće nekudaj van, pa unda u vani manje blei i lipo se rani. A to je izgledalo baš kaj na voj sliki, borami je.
I.B.
Foto: P. Bićanić