OTOČAC - Pored brojnih aktivnosti u Gackomu pučkom otvorenom učilištu u Otočcu, Noć muzeja je na jedinstven način upotpunilo predstavljanje nove knjige Milana Kranjčevića Kompoljski govor XX. stoljeća, tiskane u nakladi Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke.
Ovu književnu večer moderirala je Nada Avsec, ravnateljica Gackoga pučkog otvorenog učilišta, po rođenju Kompoljčanka, istakavši pravo zadovoljstvo da Kompolje, i ne samo Kompolje, ima Kranjčevića, odnosno njegovo bogato pisano stvaralaštvo. Ravnateljica je posebno istakla da Kompolje ima pet knjiga, moglo bi se govoriti i o monografijama, kao malo koje naselje ne samo u Gackoj nego i šire, ponajprije je to Kranjčevićevo stvaralaštvo, ali i drugih autora. Naglasila je da je Kranjčević imenovan savjetnikom pri Učilištu baš za gacku čakavštinu.
Brojnim okupljenima ljubiteljima pisane riječi, mala dvorana Učilišta je bila pristojno popunjena, što samo svjedoči ne samo o zanimanju za knjigu, već i o stalnoj Kranjčevićevoj publici, knjigu su predstavili recenzentica dr. sc. Ivana Kurtović-Budja, voditeljica Odsjeka za dijalektologiju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, prof. dr. Jasminka Brala-Mudrovčić s Odsjeka za učiteljske studije u Gospiću Sveučilišta u Zadru, prof. Snježana Orešković, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti Srednje škole Otočac i sam autor.
Dr. Kurtović Budja kazala je da je kompoljski govor vjerojatno jedan od najopisanijih hrvatskih govora uopće, već samim time što je autor prije napisao jedan od najobimnijih dijalektoloških rječnika Gacka čakavšćina – Konpoljski divan, a sada s ovom, u biti razlikovnom gramatikom, zaokružio je cijeli proces. No ne staje Kranjčević na tome, najavljuje i druge radove koji se odnose na Gacke čakavske govore s područja Otočca kao zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. A to se posebno važno jer leksik gacke čakavštine seže daleko u povijest, čak u 11. stoljeće, i povezuje je s izvorištem hrvatskoga jezika – istakla je Kurtović-Budja.
Pof. dr. Jasminka Brala-Mudrovčić dobila je nezahvalni zadatak pozabaviti se segmentom sintakse i stilistike u ovoj knjizi. Nije to bio nimalo lak zadatak, zamorne su to teme za opću publiku, ne mora ona u tome uživati, no ipak je predstavljačica na mudar način (nomen est omen) zainteresirala publiku navodeći Kranjčevićeve žive primjere kojima svjedoči o sintaktičkim fenomenima, ništa manje ni stilističkima, kojih u kompoljskom govoru ima pravo obilje.
Prof. Snježana Orešković je kao autohtona govornica gacke čakavštine, premda dolazi iz lešćarskoga, odnosno prozorskoga idioma (veoma bliskih, gotovo istovjetnih kompoljskome), dala prvu sintezu Kranjčevićevoga pisanoga stvaralaštva. Istakla je njegovu neospornu zaslugu što je uspio u javnosti pobuditi zanimanje za autohtone čakavske idiome. To je činio na posve lucidan način kako bi zainteresirao ljude, kako bi ohrabrio autohtone govornike da koriste svoj elementarni čakavski govor bez zadrške, osjećaja stida ili osjećaja inferiornosti, dapače. Autor je također pridonio da se oživi poslupasivni ili pasivni leksik, onaj koji je zbog raznih razloga potiho nestajao. Jer organski idiom (dijalekt) je jako važan o očuvanju identiteta jer govori tko smo, odakle dolazimo i komu pripadamo. U svom sadržajnom izlaganju prof. Orešković je istakla tri važne činjenice vezane za Kranjčevićev napor da doprinese očuvanju i živosti gacke čakavštine. To je ponajprije njegov Ričnik gacke čakavšćine, neizostavan u znanstvenoj, stručnoj i inoj javnosti kad je dijalektologija u pitanju. Po tom rječniku Kranjčevića citiraju mnogi autori od formata diljem Hrvatske. Zatim je to Kranjčevićevo književno-umjetničko stvaralaštvo kroz kojega autor vješto provlači i koristi čakavštinu, crpeći sve bogatstvo koje mu ona daje u stilskim postupcima, stvaranju atmosfere ili dramske napetosti. I na kraju treća važna činjenica je objavljivanje Kompoljskog govora XX. stoljeća kao razlikovne gramatike koju može pisati i napisati samo veliki poznavatelj autohtonoga govora, kakav je i sam autor. Pritom je prof. Orešković istakla samo poneke osobitosti ove knjige, ističući koliko se autor predao u istraživanju i identificiranju određenih leksičkih osobitosti kompoljskoga govora.
Na kraju se strpljivoj publici obratio i sam autor. Pritom je istakao kako je do pisanja ovog djela došlo (slučajnosti nisu baš posve slučajne), s kojim se poteškoćama susretao i koja mu je namjera bila. A namjera mu je bila zabilježiti i evidentirati sve ono što je mogao u kompoljskom govoru, kojega najbolje poznaje, što se tiče samog opisa, odnosno gramatike toga govora, svjestan da će malotko drugi toga se latiti, a ako se ne neki govor ne zabilježi, da će jednog dana sve pasti u potpuni zaborav, što nije zapisano – to ni ne postoji, svjedoče nam o tome sve one etape koje potpadaju u tzv. pretpovijest. Brzina kojom se gube organski govori je zabrinjavajuća, vrijeme izmiče i krajnji je trenutak uloviti i zabilježiti što se može zabilježiti – istakao je autor.
Kranjčević je ovu knjigu posvetio svim onim generacijama Kompoljčana koje su se služile svojim gackim čakavskim govorom i prenosile svoj idiom sve do današnjih dana. Velika je to tradicija i vrijednost u očuvanju jedne od sastavnica hrvatskoga jezika da bi tako olako bila prepuštena zaboravu, a čemu je on osobno ovim djelom želio pridonijeti.
G. Jurković