OTOČAC – Neki voli žaladiju, neki ne, tako bilo i biće. Ki volil, ki ne volil, do žaladije ni lako bilo doć. Ni to kaj sadaj, pojdi u mesnicu i po jeftinin novima kupiš „svinjske nogice“, a jok. Negda je žaladija bila samo od prasac ki su se klali za posik, dobro ajd – i za pečenku za Božić.
Kase prase zakolje i opali, starinjski prasci se nisu depilirali, imali su uni frčkavu kočet na nogami, po ušima i repu. Trebalo je to dobro opalit, a s nog moralo se izvrnut papke i papčiće. Unda se te nogice održi do kolena, odriži se i rep, uši se odriži. Neki je znal oderat i gornju šunjgu pa je i to išlo za žaladiju, a dolnju šunjgu jok, jerbi nač bi se na panat slanina obisila na gužvu ako ne kroz dolnju gubičinu.
Sve se to tako opali na dvorišću na slami il bujadi, al žaladija još ni gotova.
Drugi il treći dan ded sedi uz ognjišće, imal je drven zaošćren šćap, ki je imal mogla se rabit i odeblja žica, natakni na taj šćapić nogu, il uvo, pa š njim na plamen na ognjišću ili kroz otvorena vratašca na šparketu pali nu kočet ka je ostala. I još grepkaj nožon da kočet ispane van s korenon, da ne ostane u žaladiji. Na kraju sve ostrži i unda je žaladija bila spreman za u salamuru.
A da se žaladija ne bi izgubila u bačvi u salamuri, jerbo se una prva vadi van već nakon nekoliko dani, najduž osam dan, lipo je natakni kaj struke na dretvu i sveži. Unda je lako nać i izvadit van. Takova nasalamurena žaladija se lipo natakni na dulji šćap i metni dimit na pod. Žaladija se dimila, a tako, dok budi dost, pa je unda pomakni kadi sa strane da se more drugo meso dimit. I tako bi una stajala na podu dokljen je trebalo, najčešće do Uskrsa, kase kuvala ili morda i kašnje, tamo prema letu. A una na nomu dimu pocrni kaj ugarak, skorepi se da bi krst pomislit da je limena il drvena.
I kad dojde vrime na kuvanje, baba Maša se spenji na pod i skini noliko žaladije koliko smira skuvat. Unda je najprije utovari u kakovu lončinu u teplu vodu da se odmača jerbo je tvrda kaj kost, ki će to skuvat. Kase odmočila, peračon se pere naj dim i čađa, pa ako se mora još se nožon postrže da bude bolja, da ne grkne po dimu. Tekar je sada spremna za kuvanje.
A kase kuva, kuva se kaj žaladija, satima. Vrže se u lončinu, nažbrija vode i pušći da se kuva. Kuva to i brklja, pa kad pokuva jopet se prilje vode i tako sve do kasno popodne. Na voda bude nako sivkasta, oslana, a kad kosti iz nog počmedu ispadat, unda je fort kuvana kako treba.
S lončin iz šparketa kraju i ostavit se da se proladi. Najbolje je za to vrime bilo zaredit konak, pa kase vičera ražljivat žaladiju. Zato se pripremi kojekakovi padelic, zdel ili duboki pladnjov. I unda se šefarkom zame ka noga, uvo, rep il šunjga i meće u svaki sud. Kase meso podililo, unda se dolje ne vode u koj se kuvala da fort zapline. I po vrvu se nariže beloga luka i potrusi papron ki ga ima, ki nema niš. I da, ni se mical mrs kaj plive po vrvu, i to se mećalo, jerbo je narod bil posan pa mu je giljtalo da ča mrsno užije.
Tako ražljanu žaladiju odnesi u špajzu il kadi je ledeno i kadi ne more macan doć da se stisne. A kadaj se stisne i oladi – mede tote i si. Mene vajk zapadal rep, ja bi uvo, al ne dadu mi. Ded vajk vikal: - Daj skotu rep i mlinarskoga kruva, na njemu sadaj i košulja i. A baba Maša se vajk rugala da meni rep jerbo da prasica celo vrime tuče repon po guzici. Zato ja nisan volil rep, al ki me pita. Ni se žaladiji prljuvalo u brke, borami ni.
A vidi sadaj!
I.B.