OTOČAC – Danaske je Josipova, kako se kod nas u Gackoj veli. A vi pismeni, uni velidu da sveti Josip. A isto! I unda ki nepismen, a ki pismen, pita se naša baba Jula, bila nešto maganjata, al okvrljila se. Nudin ja njoj Bibliju, a una meni: - Ča ću ja z Biblijon?!? – E pa, baba, ni zgorega, to ti dojde kaj za prijemni ispit. Ipak si ti žena u cvetu starosti, nigda se ne zna... – Marš, smrade, de smrade – prekinu una divan, vidin ja da baba ne misli na drugi svit još.
E, naša baba Jule je vikala da „sveti Josip, snigon posip. Jerbo da ti bradati sveci svoje brade otresadu od sniga. Tote je valjda vrgla svetoga Tomu (noga kaj više tira i rastiruje), pa svetoga Grgu i na kraju svetoga Josipa. Izgljeda da danaske ne će bit niš „od snigon posip“.
A unda ta ista naša baba Jula je divanila, i divani, da se u Josipovi pile more u žitu sakrit. Oće reć da kad pile zajde u žito, da je uno toliko veliko da se pile ne vidi. A vidi sadaj, u vomu božjemu globalnon zatupljenju, u vin klimackin prominami, kadi se danaske na Josipovu more pile sakrit? Nigdi, nema ni žita, nema ni pileta. Samo globalno zatupljenje, ča bi don Kaćunko rekal.
Unda je nami naša baba Jula pripovidala da se una sića, dok je curovala, a curovala je kad se i Joža Manolić se dičačil, ima tome, ijh!, ima tome skoro cel vik, da su znali za Josipovu, ili man po Josipovi, krunpir u zemlju zabost. Aj sad zabodi, ako te majka rodila, a klimacke promine i kaj – zateplilo.
Pa je nami naša baba Jula divanila kako su taj krunpir sadili bosi, ni čižme ni opanka, ajd sad stani boson nogon ako neš u šptitalu završit.
I sve tako nami naša baba Jula pripovida, mi se parabočimo i pravdamo, edni drugima ne verujemo, a tako valja to mora bit.
I.B.