Predstavljena knjiga Nade Rogić

ŠVICA – U petak večer je KUBS Baštinica organizirala predstavljanje knjige Nade Rogić pod nazivom Švičke besede. Predstavljanje je organizirano u večernjih satima, nakon maše u crikvi sv. Ivana, a u Područnoj školi.

Na ovom predstavljanju okupila se sva sila svijeta, mahom ženskoga, muški su se mogli izbrojati na prste jedne ruke, dobro – dvije. Vjerojatno zbog same autorice (ženska solidarnost), a i Baštinice koja okuplja mahom ženski svijet, okupilo se mnogo žena. Dalo se primijetiti da su među publikom Švičanke i Švičani bili u manjini, „nitko prorok u svom selu“, vjerojatno je to razlog.

Uvodnu besjedu dala je predsjednica KUBS-a Baštinica Manja Kostelac-Gomerčić, inače „spiritus movens“ za mlade (nove) autore koji se osmjele pisati i štogod napisati, a ona im pomoći to i objaviti. Potom su predstavljanje glazbom i pjesmo „providio“ Trio u crnom. A taj trio, doslovno u crnom, predvođen je don Angjelom, vjeroučiteljem Dariom Koščakom i Ivanom Zvonimirom Rogićem, autoričinim sinom. Počelo se s instrumentalom Aleluje.

Prije samog predstavljanja Dario Eror je dojmljivom nastupom recitirao jednu od autoričinih pjesama te je u startu svima nazočnima dano do znanja o čemu se tu radi.

A onda se predstavljanja latila Orijana Paus iz Žminja, profesorica hrvatskoga jezika, koja je čistom slučajnošću još iz vremena Domovinskog rata imala prigode dospjeti u Švicu i u švičku školu. Potom ju je život još nekoliko puta doveo opet u Švicu, pa se ne može govoriti o pukoj slučajnosti. Ali ipak je za osvrt (i pisani u knjizi) bila potrebna „veza“, kako to inače u životu biva. Paus je istakla autoričino pjesništvo, ali i prozu koja baštini često puta prozni štih. Naglasila je čakavšinu na kojoj je knjiga pisana, premda ima i tek pokoji tekst pisan i na standardnom jeziku. Čak je imala potrebu autoricu priupitati što ju je navelo na određenu temu i način izraza, da bi potom sve logično leglo na svoje mjesto. Ocijenila je Švičke besede vrijednim literarnim doprinosom jednoj sredini kakva je Švica jer je Rogić prva literarna autorica Švičanka (ili Švičkinja), koja je objavila, eto, knjigu.

Milan Kranjčević se nije osvrtao na umjetničku razinu autoričine knjige, zadržao se na čakavskim elementima. Istakao je da se ne radi o švičkom organskom govoru, koji jest poslužio kao osnova na kojoj je nastala knjiga, već da je knjiga pisana u idiolektu, dakle autoričinom izričaju svojstvenom njoj i njenoj obitelji (obiteljski govor). Kranjčević je na primjerima prikazao kako autorica miješa štokavski poddijalekt (koji baštini po majci) i čakavski poddijalekt (koji baštini po očevoj obitelji), ustvrdjevši da se autorica nipošto ne želi odreći niti jednoga od njih, jer „to je ona“, kako autorica voli kazati, a što onemogućava pouzdanu dijalektološku analizu švičkog govora upravo iz navedenih razloga (osobito zbog zamjene vrste naglasaka i promjene mjesta naglaska). No to nije nikakva manjkavost u autoričinu izrazu, slobodna ga je koristiti onako kako ona to hoće i kada hoće.

Zbog kratkoće vremena, iako je to trebala, urednica knjige Kostelac-Gomerčić odustala je od svog osvrta i prepustila autorici završnu besjedu.

A Rogić je istakla da se često puta lakše i bolje druži s perom i papriom nego s nekim ljudima, da su sve njene pjesme i priče odraz stvarnog života, prošloga i prohujaloga, onoga koji se nekada odvijao na Skeli u Švici. Da je njena knjiga pokušaj svjedočenja tog nekog prošlog života, ljudi kojih više nema, najavivši da piše nove sadržaje koji će, ako Bog da, ugledati svjetlo dana. Naravno da je u autoričinom fokusu – Švica.

Predstavljanje ove knjige završilo je druženjem publike s autoricom i međusobnim čavrljanjima. Bilo je to događanje, do sada nepoznato u Švici, prvo jest, vjerojatno ne i zadnje.

M.K.