O kako li samo ciknuše na nacrt prijedloga Zakona o hrvatskome jeziku!

OTOČAC – Dugo se rađao prijedlog (nacrt) Zakona o hrvatskom jeziku. Trajalo je to godinama i godinama, uvijek se našao razloga da takav zakon ne treba donositi jer da je sve jasno: imao hrvatsku državu, imamo Ustav, u tom Ustavu lijepo piše da je u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Lijepo rečeno, ali, čini se, da je to manje-više mrtvo slovo na papiru. A taj hrvatski jezik navlači i razvlači kako tko hoće, bacaju ga na Prokrustovu postelju pa ga ili sijeku ili rastežu.

I konačno se pod novim vodstvom Matica hrvatska osmjelila i osmislila prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, nestrpljenje je bilo očito, i prije nego je prijedlog objavljen uslijedili su napadi na samu tu ideju. Naravno s ljevice, odakle drugdje, od onih kojima sve što nosi pridjev „hrvatsko“ tukne. Mora se priznati da je bilo napada i iz akademske zajednice (valjda su bile povrijeđene taštine). Pa kad su prijedlog Zakona prožvakala nadležna ministarstva (Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo kulture i medija), dospjelo je to i na Vladu, Vlada je uputila sada nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku na javnu raspravu. Očekuje se da će nakon dovršetka javne rasprave prijedlog Zakona biti ove jeseni upućen i u Hrvatski sabor na usvajanje.  

Sada, kad je postalo izvjesnom da će Zakon u proceduru, uvidje ljevica da je vrag odnio šalu i red je bilo raspaliti svim raspoloživim snagama po prijedlogu Zakona. Pritom je bilo mudro okupiti „Hrvate“, da oni napadnu na prijedlog Zakona. Ako bi to učinile nacionalne manjine (baš briga Mađare, Slovake, Talijane, Rusine za to, ali ipak jednu je manjinu i te kako briga), moglo bi to biti što bi reklo – kontraproduktivno, moglo bi to hrvatsku naciju homogenizirati. A kada se Hrvatići međusobno počerupaju, ostali će biti zbunjeni i ne će znati na čiju stranu stati pa eto prigode da Zakon ostane i izgubi se u proceduri. 

Zanimljive su „argumentacije“ protiv Zakona. Npr. Društvo hrvatskih pisaca (ljevičarsko) ovako piše: Izražavamo čvrsto protivljenje jezičnoj politici zasnovanoj na ideologiji podjela i ograničavanja, jer bi dovela do zatvaranja hrvatskog jezika prema drugim, potpuno razumljivim jezicima iz susjedstva, a time i prema društvima s kojima u velikoj mjeri dijelimo život (sic!).  Društvo hrvatskih pisaca se boji da će se donošenjem Zakona nauditi - nekima drugim jezicima. Kojima? Srpskome jeziku, bosanskome jeziku i crnogorskom jeziku, nema kome drugome.

Zatim to isto Društvo se plaši i boji još nečega: Jedna od posljedica ovakvog Zakona bila bi da, ionako prisutna, diskriminatorska (sic!) politika financiranja otkupa knjiga – dobije potpuni legitimitet. Time bi javne knjižnice izgubile svaku mogućnost nabavke knjiga srpskih, crnogorskih i bosanskohercegovačkih autora (sic!) jer nisu na hrvatskom jeziku – a koje je besmisleno prevoditi. Eto, u tom grmu leži zec! Sve im je bitnije i draže nego njihov jezik, barem bi trebalo biti njihov jer čemu im onda onaj pridjev u nazivu udruge „hrvatskih“.

A jedan književnik, koji kaže da stvara na hrvatskome jeziku, ime mu je Miljenko Jergović, je u svom osvrtu još eksplicitniji: Hrvatski jezik ne može biti nesrpski jezik. Sve dok je hrvatski jezik percipiran, normiran, strepnjom i terorom nametan kao nesrpski jezik, hrvatska književnost nema hrvatski jezik (sic!). Bolja negacija postojanja hrvatskoga jezika teško da bi se našla unazad nekoliko desetljeća, ako ne i dalje. Argumentum a contrario: Srpski jezik ne može biti nehrvatski jezik. Sve dok je srpski jezik percipiran, normiran, strepnjom i terorom nametan kao nehrvatski jezik, srpska književnost nema srpski jezik. Vrijedi li ovo? Jesu li to ikada tako rekli Srbijanci i Srbi? Ne pada im na pamet. Jer kako će to reći kad općenito negiraju postojanje samobitnosti hrvatskoga jezika i se smatraju – srpskim jezikom. I onda čemu pitanje zašto treba donijeti Zakon o hrvatskome jeziku?

Još jedan „književnik“, publicist bolje rečeno, jada se kako je sve to besmisleno jer nas to opasno udaljuje od šargarepe, azota, zove, sveske, berberina, cvekle, eksera, ćebeta, viršle, ćilibara, prokelja, kalaja, veriga, sočiva, kasapina, akšama, dunjaluka, ćumura i niza drugoga bogatog leksika iz „razumljivih jezika“.

Često se navodi da „razumljivi jezici“ nisu u Hrvatskoj posve nepoznati jer tome uvelike pridonosi Ceca, Karleuša i druge pevaljke koje se ovdje rado slušaju, zatim serije Bitange i princeze, Andrija i Anđelka, Južni vetar, Vratiće se rode, Lud, zbunjen, normalan i niz drugi. Za primijetiti je da beogradske serije i filmove mahom prikazuje RTL televizija, dok serije na bosanskom jeziku favorizira Nova tv. Vjerojatno i isključivo s ciljem da se u Hrvatskoj ne zaborave „razumljivi jezici“, da „ostanu u uhu“ i na taj način da se dobije na vremenu stvaranja „našega jezika“, jer kako to drugačije protumačiti.  

Naravno da Zakon o hrvatskome jeziku ne će porješavati sve ove probleme, nije kao takav ni zamišljen, ali bi trebao barem uvesti više reda u usmenoj i pismenoj komunikaciji državnih tijela i ustanova, što nije zanemarivo. A kako će tko pričati kod kuće ili na ulici, kako će pisci pisati i stvarati, to ovaj zakon nema pretenzije uređivati. I dobro je da je tako jer se time po prvi put u hrvatskoj novijoj povijesti otvaraju vrata za inkorporaciju i dva ostala hrvatske narječja (čakavsko i kajkavsko) u hrvatski jezik. A to očito smeta. Jer, valja spomenuti, na jedvite jade je Ministarstvo kulture i medija registriralo Kaj, Ča, Što kao hrvatsku nematerijalnu kulturnu baštinu.

M.K.