Što nam je Dušni dan ili Mrtvi god?

OTOČAC – Danas je Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih, Gačani bi kazali – Mrtvi god. Kako bilo da bilo to je katolički blagdan koji pada odmah iza Svisveti. Zanimljivo je da se ne slavi samo u Katoličkoj crkvi već i u anglikanskoj i u mnogim evangeličkim crkvama.

A kako je došlo do tog blagdana? I kada? To se dogodilo krajem prvog tisućljeća, sveti Odilion, benediktinski opat iz Clunyja (bila je to nadasve glasovita i ugledna opatija), uveo je 998. g. premda je praksa bila starija čak dva stoljeća. Dušni dan u Clunyju, a kako je Cluny bio „majka“ tisućama benediktinskih samostana diljem Europe, proširilo se poput požara kontinentom. Vatikanu, uvijek opreznom, trebalo je nekoliko stoljeća pa da tek 1311. g. službeno potvrdi Spomen svih vjernih mrtvih kao blagdan.

Zapravo je Mrtvi god ili Dušni dan namijenjen je našim pokojnicima na grobljima, to nisu Svisvete. Na taj dan se moli za duše pokojnika, pale svijeće na grobovima i nosi cvijeće.  Nekada, u mnogim su se domaćinstvima izrađivali vijenci koji su se na Dušni dan stavljali na grobove najbližih. Također je svako domaćinstvo palilo u kući svijeće koje su gorjele duboko u noć. Čak su i crkvena zvona zvonila cijelu noć od Svisveta na Dušni dan. Tako je nekada bilo, a sada u Svisvete sve to nekako prekrile i izgubila se ta razlika u blagdanima. A običaj obilaženja grobova pokojnika je jako „mladolik“, običaj je to koji je nastao tek početkom 20. st., čovjek ne bi povjerovao da je tome tako, ali jest.

Nekada se u socijalizmu nije mogao utrti, unatoč nastojanjima komunističkih vlastodržaca, blagdan Svisveti i Dušni dan, pa su onda izmislili Dan mrtvih. A Dan mrtvih je nonsens (isto je i s pojmom Mrtvi god), jer ljudska duša nikada ne umire, ona je besmrtna, a u kršćanskom kalendaru ne postoji dan koji se prisjeća umrlih. Dušnim danom (dakle, u imenu blagdana je – duša, a ne mrtvac) izražava se nada u zagrobni život, a molitvom se prisjeća na one i povezuje s onima koji su već zakoračili u njega.

M.K.