Od kada se 'naturava' pridjev „otočački“?

OTOČAC – Netko će reći da je to pravo bogatstvo, dok će drugi kazati da je to splet nesretnih okolnosti, a radi se o pravopisima hrvatskoga jezika. Bilo je i ima tih pravopisa svake vrsti, izdaju ih mnogi i sami ih proglašavaju kao jedino važeće. Pravopisima se određuje način (pravo)pisanja, da se ujednači i da svatko ne piše onako kako mu padne napamet, da bude nekog reda i jasnoće. A svaki pravopis na kraju ima i maleni popis riječi (rječnik) u kojemu se navode one besjede kod kojih se može pojaviti dvojba kako ih (na)pisati, ili autori smatraju da se kod njih čine i najveće pogrješke.

Kada su u pitanju ktetici (posvojni pridjevi od imena mjesta, odnosno toponima), to je prvenstveno gramatičko pitanje tvorbe. Nama je zanimljiv ktetik „otočki“. Taj pridjev se lokalno rabilo oduvijek u ovom obliku, no vrlo rano počele su „učene glave“ promovirati nešto drugo i rekoše da nije pravilno reći i napisati „otočki“ već da je ispravno „otočački“.

U časopisu Hrvatski jezik iz 1938. g. na to upozorava G. Starčević u članku „OTOČKI“, A NE „OTOČAČKI“. Autor piše: Ovamo od g. 1919. počeo se uvlačiti običaj, naročito od službene strane, da se piše i govori pridjev „otočački“ mjesto otočki od imenice Otočac. Taj se običaj protivi i našoj tradiciji i hrvatskoj gramatici. (...) Iz svega se vidi, da je pridjev „otočački“ nepotrebna i samovoljno načinjena i naturena novotarija, koju treba odbaciti, pa i u napredak kao i dosad govoriti i pisati samo: otočki načelnik, otočka općina itd., a ne otočački, otočačka itd.  

Kako se iz citiranog članka može razabrati, do te pojave je došlo stvaranjem nove države „prisajedinjenjem“ Kraljevini Srbiji, odnosno stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Zanimljiva je opaska da je ta pojava forsirana „naročito od službene strane“, dakle nametnuta preko režimskih institucija jamačno kroz obrazovni sustav.

Ali ne treba tome čuditi, bila je namjera stvori i nekakav „srpsko-hrvatsko-slovenački jezik“, ma što god to trebalo biti (čak je Ustavom Kraljevine Jugoslavije iz 1931. bio to službeni jezik), da se ne bi podmetale ovako sitnije promjene.

No začuđuje da u novije vrijeme na ktetiku „otočački“ uznastoji i Institut za hrvatski jezik navodeći da je to jedino ispravni oblik načinjen po pravilima tvorbe. U tome ga podržava npr. i jedan Glas koncila, što začuđuje, pozivajući se opet na spomenuti Institut. To je dovelo do toga da se djeca u osnovnim školama poučavaju da treba pisati i govoriti „otočački“, nikako „otočki“. Ovaj oblik se može pronaći i npr. i na Hrvatskom jezičnom portalu („resavska škola“ prepisivanja).

I sada kada je Hrvatska, vele, slobodna država, kada sami odlučujemo, vele, o svojoj sudbini, začudno je to oživljavanje prastare umotvorine „otočački“.

Naravno da na ove nove „novotarije“ ne treba pristati, da im se treba oduprijeti, pa neka i ovaj članak barem mrvicu tome pridonese.

M.K.