Da ga ne zaboravimo ...

OTOČAC - Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, umro je na današnji dan 1524. godine. Rođen je u Splitu 1450., a u rodnom gradu je i umro. Bio je to veliki hrvatski um,ne samo u Dalmaciji, odnosno Hrvatskoj, već i u tadašnjoj zapadnoj (katoličkoj) Europi.   

Nakon školovanja u splitskoj humanističkoj školi. U Splitu je obavljao komunalne dužnosti egzaminatora, suca, izvršitelja oporuka, a bavio se i trgovinom.

Većinu je djela (više od 80 posto sačuvanih tekstova) napisao na latinskome, ali je ostavio i značajan opus na hrvatskome te nekoliko kratkih spisa na talijanskome jeziku. Književna mu je ostavština opsežna i raznovrsna, obuhvaća djela u stihu i prozi, kompendije i zbornike uputa za praktičan kršćanski život, moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme.

Gotovo u cijelom opusu zauzet je širitelj i tumač temeljnih zasada kršćanske moralke, no uz duboku religioznost i trajnu sklonost ćudorednoj pouci očitovao je izrazito humanističku obrazovanost i širinu interesa (književnost, povijest, arheologija, politika, pravo, slikarstvo).

Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučna, moralističkog i teološkog sadržaja.

Marulićeva djela, barem neka od njih, bila su u njegovo vrijeme pravi bestseleri u Europi. Osobito se to odnosi na Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca, ili Institucija (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, oko 1496. g.), zbirka poučnih pričica i anegdota iz Biblije i svetačkih životopisa u šest knjiga. Evanđelistar (Evangelistarium, 1480–1500.), najznačajnije je njegovo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga. Među djelima treba spomenuti i djelo O poniznosti i slavi Kristovoj (De humilitate et gloria Christi, 1518), Pedeset priča (Quinquaginta parabolae, 1510), Starozavjetne ličnosti (De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium, oko 1517–18.) i propovijed O Kristovu posljednjem sudu (De ultimo Christi iudicio, oko 1520–21.). Dalo bi se još mnogo toga o djelima na latinskome jeziku kazati, no to bi nas predaleko odvelo.

Najznamenitije je Marulićevo djelo Judita (Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna posridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili, 1501.), prvi umjetnički ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskome jeziku (6 pjevanja, ukupno 2.126 dvostruko srokovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom). Na podlozi poetike biblijsko-vergilijevskih epova Marulić je u tom remek-djelu ostvario renesansnu sintezu hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije.

Marulićevi suvremenici Juditu su izvrsno primili (tri izdanja u nepunih 18 mjeseci), imala je trajan odjek u hrvatskoj književnosti od 16. st., a nedavno je zapažena i izvan hrvatskih granica pa je prevedena na engleski, mađarski, talijanski i francuski jezik.

Marulićevi spisi doživjeli su velik uspjeh u Europi tijekom 16. i 17. stoljeća. Do danas su Institucija i Evanđelistar tiskani više od 70 puta (na latinskom i u prijevodima na desetak jezika), Carmen de doctrina oko 130 puta (na latinskom i u prijevodima na sedam jezika). Čitali su ga mnogi europski uglednici poput sv. Franje Ksaverskoga, sv. Franje Saleškoga, Thomasa Morea, engleskoga kralja Henrika VIII., da ne nabrajamo dalje.

A u modernoj Hrvatskoj se lome koplja oko Judite i mature, uvelike se pljuje po Maruliću, bagatelizira ga se, a bio je veličina kakvu nije dosegnuo niti jedan, ili rijetko koji, suvremeni hrvatski književni stvaratelj.

M.K.