Iz propovijedi nadbiskupa Kuteleše na Jubilejskoj misi za 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva i splitskih crkvenih sabora

TOMISLAVGRAD – Jučer je u Tomislavgradu ispred crkve sv. Jakova služena jubilejska misa za 1100 obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva i splitskih crkvenih sabora. Propovijed je imao zagrebački nadbiskup dr. Dražen Kutleša. Evo izvoda iz njegove propovijedi:

Današnja proslava nije tek obilježavanje jedne povijesne uspomene. Ona je izraz naše zahvalnosti i odgovornosti, stoga je i poziv da se obnovimo u vjeri, u savjesti i u našem opredjeljenju za kršćanske vrijednosti i kulturu koja je iz njih izrasla. Ovo svečano euharistijsko slavlje jest i zahvala i obveza: zahvaljujemo Bogu na povijesti milosti, ali se ujedno pitamo kakva je naša odgovornost danas.

Ova obljetnica također je čin domoljublja, a domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.

Ukorijenjenost je jedna od najvažnijih, a ujedno i najmanje prepoznatih potreba ljudske duše – kako pojedinca, tako i naroda. Ako čovjek ili narod izgube korijene, oni gube svoju dušu. Bez duše, čovjek postaje stroj; narod postaje tek mnoštvo kojim drugi mogu upravljati i manipulirati.

U svijetu u kojem je sve vidljivo prolazno, gdje su i granice i vrijednosti podložne promjeni, postavlja se temeljno pitanje: što ostaje kad sve drugo prođe? Odgovor je jasan: ostaje ono što je dublje od promjena, trajnije od vremena, svetije od političkih interesa i kalkulacija – ostaje ono u što smo duboko ukorijenjeni.

Zahvaljujemo svojim precima i za jasnoću crkvenog učenja kroz našu povijest. Kralj Tomislav nije bio samo političar, bio je vladar koji je znao da se narod ne može graditi bez Krista i povezanosti s Petrovom Stolicom, s Crkvom. Premda je to vrijeme bilo obilježeno mnogim napetostima, povijest je potvrdila misionarske napore u širenju Evanđelja među narodima koji su se razvijali, napore kojima je „bio stran svaki duh nadmoći i dominacije“. Neka i nama taj duh ostane zauvijek stran kako bismo u poniznosti znali cijeniti i štititi ono što nam je Bog povjerio, ali nikada ne tražiti ono što nam ne pripada.

Iz te iste ukorijenjenosti tolike su žrtve Drugoga svjetskog rata i poslijeratnih ideologija ukazivale da se narod ne brani samo oružjem, nego vjernošću Bogu i savjesti. U tom razdoblju bezbožnih totalitarizama blista lik blaženog Alojzija Stepinca. Njegovo svjedočanstvo vjere, čiste savjesti i nepokolebljive odanosti Kristu i danas odjekuje jednakom snagom kao i 1946. godine, u trenutcima kada je, tijekom montiranog procesa komunističkoga režima, ponajviše šutnjom odgovarao na nepravdu. Ta šutnja nije bila slabost, nego snaga istine i moralnog integriteta. U njoj je progovarala vjera u Božju Providnost i svijest da konačna pravda ne dolazi od ljudi, nego od Boga – Pravednoga Suca. Zato možemo reći da je njegovo svjedočanstvo danas možda još snažnije i da će se sva punina njegova značaja tek razotkriti u potpunosti u vremenima koja dolaze, kad narod ponovo bude tražio svjetlo u tami i glas istine u buci laži.

Ista se ukorijenjenost snažno očitovala i kroz žrtve naših branitelja u Domovinskom ratu. Oni nisu ustali u obranu ideologije, nego u obranu vjere, domovine, doma, jezika i budućnosti vlastitoga naroda. U njima se ponovo pokazala teologija ukorijenjenosti – istina da ljubiti Boga, obitelj, narod i domovinu nije politički čin, nego sveta obveza. To je ljubav koja gradi, a ne ruši; koja blagoslivlja, a ne isključuje. Takva ljubav donosi dobro svima, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili društvenu pripadnost, jer ondje gdje je srce ukorijenjeno u istini i predano služenju, rađa se sloboda koja ne ranjava, nego liječi.

I danas smo izloženi novim pokušajima iskorjenjivanja. Nerijetko su zaogrnuta ruhom novih ljudskih i „naprednih“ prava u pozadini kojih su nove ideologije, poput rodne i njoj srodnih. One živote ne oduzimaju na bojnom polju, nego u majčinoj utrobi. Iskorjenjujuće ideologije se provlače i kroz zakone koji reguliraju gospodarstvo i tržište rada, obitelj i školski sustav. Njihove plodove vidimo u odlascima mladih, sveprisutnoj korupciji, moralnoj otupjelosti i razjedinjenosti.

IKA/M.K.

Foto; Nedjelja.ba