OTOČAC – U prosincu prošle godine, i po kiši i po ružnu vremenu postavljan je spomenik žrtvama komunističkog režima na lokaciji Tupale u Sincu. Bilo je mnogo toga obavijeno velom tajne, država nije davala nikakve informacije, čak su i gradske vlasti bile isključene iz bilo čega, otvoren je veliki sukob s Katoličkom crkvom, čak i samim biskupom Bogovićem, obitelji žrtava malo je tko što pitao, sila je uradila svoje. U samo vrijeme montiranja toga unificirana spomenika zaštitari su priječili prilaz kao da se radi o tko zna kakvoj tajni ili opasnoj radnji. I onda je uslijedilo otkrivanje spomenika, publika je autobusima dovedena iz Zagreba, došli su predstavnici vlasti iz Zagreba, došli su govornici iz Zagreba, čak je i jedan član obitelji pogubljene osobe te davne 1946. doveden iz Zagreba.
Oko naše kamere je zabilježilo sadašnje stanje. Ta betonska kocka stoji, nema oko nje ničega, ni cvijeća ni svijeća, tubus u njenoj unutrašnjosti, u koji su tobože trebala biti ugrađena imena strijeljanih je prazan, ni jedno ime nije upisano, a reklo se, obećavalo se, DNK analiza i takve stvari. Velika priča, efekt nikakav. Nažalost.
A kad se pomnije pogleda taj spomenik, taj beton, uočavaju se na stotine rupica na vanjskom plaštu. Očito da prilikom odlijevanja nije betonska masa dobro izvibrirana pa su ostale pukotine, a pukotine na velikoj hladnoći i jakim gackim zimama će učiniti svoje, razarat će tkivo plašta spomenika.
Tužno je to vidjeti, spomenik je doslovno „odrađen“, skinut s „programa“ i prepušten čemu? Pravo je to pitanje. Tužno je to pitanje.
M. Kranjčević