Mačak 'u kutu, nikom na putu'

OTOČAC – U kutu, nikom na putu – stara je uzrečica. Najčešće se odnosi na nekoga tko se sklanja od strke i zbrke. Odnosi se to i na one koji „ne žele smetati“ pa se povlače. Odnosi se to i na one koji se stavljaju u svojevoljnu izolaciju kako bi pomnim promatranjem uočili “što se iza brda valja“. Moglo bi se još dosta toga reći – u kutu, nikom na putu. Evo i ovaj mačak je – u kutu i nikom na putu, drijema.

Biti u kutu i nikom na putu mnogi će smatrati ljudskom vrlinom, velikom mudrošću, čak velikom učenošću, s mnogo tim nečim „velikim“. Jer mudri se ljudi povlače, ne izlažu se masi, prosječnosti, nalaze sigurnost u svom kutu. Može biti, ali onda se postavlja pitanje ako smo svi u kutu i nikome na putu, imamo li pravo propitkivati, imamo li pravo komentirati (čak i na društvenim mrežama), imamo li pravo zdvajati što se sve to nevaljalo događa oko nas? Odgovor bi bio niječan. Jer ništa ne pomiču u ljudskom rodu oni u kutu i nikom na putu. Ljudi u kutu, nikom na putu obično kažu „trebalo bi“. Dobro, trebalo bi, doista bi trebalo, ali s tim riječima sve počinje i nažalost završava. Zatim ljudi u kutu i nikom na putu vele „netko bi morao“. Točno, morao bi, samo tko? Gdje je taj „netko“ (a to ni u kojem slučaju nisam ja u kutu, nikom na putu)?

Stvar je konformizma jer „meni to nije zgodno“. Ah, tebi to nije zgodno, a kome to jest zgodno? „Bih ja, ali ne smijem“ – slijedi dalje misao mnogih u kutu, nikom na putu. Zamisli da smiješ, što bi se sve dogodilo, koliko bi se svijet promijenio. Ali kako ne smiješ ništa se ne mijenja, čak ne ostaje isto nego se i pogoršava.

Dalo bi se u kutu, nikom na putu napisati cijeli esej, tema podatna kao malo koja, ali to nije i ne treba biti pretenzija ovog članka.

M.K.