In memoriam – Matija Tonković

OTOČAC – Čovjek živi, radi, naradi se, otiđe i u mirovinu ... umre. To je najkraći životni put većine ljudi, kazan svega u jednoj rečenici. A čovjek umire triput, prvi put kad otiđe u mirovinu, drugi put kada napusti ovu „dolinu suza“ i treći put kad ga svi – zaborave. Nedavno je umro naš sugrađanin Matija Tonković, doživio je svoje dvije smrti, a ovaj tekst se protivi onoj trećoj – zaboravu. U medijima je bilo nešto malo riječi o Matiji, tu i tamo, kao da se očekivalo da netko drugi treba nešto više reći o ovom čovjeku.

Koliko smo poznavali Matiju? Kako tko, oni starijih godišta više, radni kolege isto tako, oni mlađih godišta malo ili nimalo. Uglavnom su se te spoznaje odnosile na zadnji period njegova radnog vijeka, kao novinara, čak su potisnuta i sjećanja na njega kao glazbenika. Pa valjalo bi krenuti redom i vidjeti da se radi o jednom veoma bogatom životu i djelovanju.

Matija Tonković rođen je 1947. godine u Prozoru. Nakon osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja završio je tadašnju Pedagošku akademiju u Puli, stekavši zvanje nastavnika kemije i biologije, što malo tko zna. Kao učitelj (nastavnik) zaposlio se u Osnovnoj školi Moša Pijade Otočac (tako se ova škola tada zvala), točnije u područnoj školi u Dabru, i radio svega jednu školsku godinu (1968/1969.). Čini se da ga učiteljski poziv nije mogao zadržati, nemirni duh mu to nije dopuštao pa se 1971. g. zaposlio u Narodnom sveučilištu Marko Orešković (to bi bio sadašnji GPOU). Kako je u Narodnom sveučilištu djelovala i gradska knjižnica i Radio Otočac, Matija je uglavnom radio kao novinar na radiju. Jedno vrijeme je bio i direktor Sveučilišta. To je potrajalo sve do 1984. kada se zapošljava u Autoprevozu Otočac na administrativnim poslovima do 1986. 1992. vraća se u Narodno sveučilište kao radijski novinar, a kada se Hrvatski radio Otočac odvojio od Gackoga pučkog otvorenog učilišta, novinar je HRO-a sve do umirovljenja.  

U svom novinarskom radu Matija je bio manje-više nekompromisna osoba, nije lako podlijegao utjecajima i pritiscima, što ga je katkada dovodilo određenih sukoba, pa i prestanka radnog odnosa. Vrlo rano je došao u sukob s tadašnjim režimom i odmakao se. Čvrsto je zastupao svoja uvjerenja i stavove, a već pri kraju radnog vijeka došla su i priznanja struke. Tako je Matija za serijal emisija na HRO-u pod nazivom Gacka, rijeka koja ne staje dobio 2014. g. priznanje Velebitska degenija koje mu je dodijelilo Povjerenstvo Zbora novinara za okoliš HND-a za najbolji rad u kategoriji radio. A volio je Gacku, bio je i ribič, jedno vrijeme i predsjednik otočke ribičke udruge, i teško se nosio sa svime onime što je štetilo Gacki. Mnogi su naziv ovog serijala možda pogrješno razumjeli, da Gacka rijeka koja nȅ staje, da će presahnuti, da će biti uništena. No, nije to bila njegova misao, u obitelji se moglo doznati da je ipak mislio da je to rijeka koja ne stȁje, koja teče i teći će. Bilo kako bilo, ovaj je serijal o Gacki bio više nego znakovit, a svjedoci smo što se toj rijeci smjera u sadašnje vrijeme učiniti.  

Kako je Matija bio glazbenik, na HRO-u je pokrenuo i nekoliko emisija te tematike. Tako je utorkom emitirana dugogodišnja emisija Nek zvone tambure. Za vrijeme srpske agresije na Otočac i Gacku na Radio Otočcu su emitirane i Vojničke ure, u čemu je Matija svesrdno sudjelovao.

Matija je bio samouki glazbenik bez formalnog obrazovanja, svirao je gitaru i sve vrste tambura. Bio je član VIS-a 4 + 1, sastava koji je osnovan u Prozoru krajem ljeta 1971. g. i imao prvi nastup u Prozoru na Križevu. Članovi sastava tada su bili: Nikola Ive Burić - orgulje i truba, Marijan Kostelac Dane – bas gitara, Mate Pećarić Rufa bubnjevi, Mijo Brajković Krća – gitara i Matija Tonković – vokal i gitara. Kasnije je dio postave izmijenjen, no Matija je ostao članom do kraja. Iz ovog sastava je krajem 80-ih g. prošlog vijeka nastao Tamburaški sastav Otočki cekini (Nikola Ive Burić, Marijan Kostelac, Božidar Rašlić, Jure Peitel  i Matija Tonković) i  pod tim imenom je nastupao na brojnim manifestacijama tijekom prvih demokratskih izbora i Domovinskog rata. Valja reći da je Matija predložio i naziv za žensku vokalnu skupinu Sibireae, što je prihvaćeno, a sastav je više godina vodio Ive Burić. Pod ovim nazivom (još u doba teškog socijalizma) krio se drugi dio naziva „croatica“, naime jedna endemska biljka na Velebitu nosi naziv Sibiraea croatica, svi su „grizli“ na Sibir i Sibiraeu, ništa im nije bilo jasno, a za „croaticu“ nisu ni znali. Bila je to jedna nadasve uspješna Matijina podvala.

Svakako se mora reći da je Matija bio hrvatski branitelj i stavio se domovini na raspolaganje svojim znanjima i sposobnostima.

O Matiji Tonkoviću se može mnogo toga kazati, ovaj članak neka bude tek skroman doprinos tome.

M.K.