Kuhanje žive žabe

OTOČAC – Zanimljiva je medijska scena u Hrvatskoj, onaj tko je umro pred dvadesetak godina pa da sada ustane, vjerojatno bi zaključili da smo ponovo u „Titinoj Jugoslaviji“. I ne bi mnogo pogriješio. Svakog dana, ali svakog dana, panično se objavljuju razne vijesti „iz regiona“. I, koliko god to zvučalo bolno, Vučić ima pravo – što se ti Hrvati imaju toliko baviti Srbijancima i Srbijom? Tako ispada, ako krepa nekom krava u Srbiji, to je u Hrvatskoj vijest.

Zatim su tu vijesti iz Bosne i Hercegovine, ipak je ona „srce“ bivše propale države. Ne kaže badava Severina u Sarajevu da su političari razbili Jugu, a da se oni (tko to oni?) trude ponovo je sastaviti. Zaboravila je samo jedno, Severina, da ono što se razbije, da nema toga ljepila koje to može sastaviti. Vijesti u katkada i iz Crne Gore, evo ovaj zadnji zločin učinjen iz tko zna kojeg razloga.

Ali toliko vijesti nema iz Slovenije, rijetko se pojavi tu i tamo koja. Isto je i s Makedonijom, a ni Kosovo nije nešto „na cijeni“.  

Zanimljivo je da te iste vrste vijesti nema npr. iz Austrije, ipak je to nama zemljopisno bliza zemlja, pa iz Italije, ili jedne Mađarske, iz Bavarske, ne, otuda se ne plasiraju vijesti, valjda stoga što to ne spada u „region“. Jer medijski gledano „region“ čini Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i – Hrvatska. Tako se trude mediji prikazati. Kada se sve zbroji i oduzme onda je to, s oproštenjem – Velika Srbija.

U oči upada da se plasira i razvija nostalgija za Jugoslavijom. Na nekim portalima nema dana da se ne objavi neka lijepa pričica o „drugu Titi“, sve u najljepšem svjetlu. Ma duša od čovjeka, naša „ljubičica plava“ i „bijela“. Čak i o „drugarici Jovanki“. Pa se onda se objavljuju npr. „jugoslovenski recepti“ raznih jela, kao da su prije te Jugoslavije ljudi jeli zemlju i kamenje. Pa opet o divnim proizvodima koji su u toj državi postojali a sada ih više nema, pomelo ih tržište. A ne spominje se npr. da bi svi dušu vragu dali da otiđu u Trst i kupe no što u toj miloj zemlji nisu imali gdje i nisu mogli kupiti.

Ne treba onda čuditi ni napore da se stvori „naš jezik“, kada ti tvrdoglavi Hrvati već ne će da se naziva srpskim jezikom, barem „naš jezik“, a ako to prođe već će ga nazvati pravim imenom.  Dalo bi se toga još nabrojiti i oprimjeriti, no to bi već vodilo jednoj politološkoj, psihološkoj, sociološkoj, kakvoj li već studiji.

M.K.