Noćni uspon na Poljički kamen
- Pokret je kod gradskog parka u 17.30 uri.
O REGIJI GACKOJ
O regiji Gackoj, pokrajini, području, malo se zna u široj hrvatskoj javnosti. O njenoj povijesti, podrijetlu imena, stanovnicima Gacke ili Gačanima hrvatska javnost zna također vrlo malo. Vjerojatno je tako i još nekim hrvatskim krajevima čije se ime kroz mijenu vremena izgubilo iz nama nepoznatih razloga. Koji su razlozi doveli do nestanka imena Gacke, a zatim Krbave malo nam je poznato ili gotovo ništa. Jesu li ti razlozi bili političke ili neke druge naravi, teško je reći. Činjenica je da je pojam Gacka, malo po malo nestajao i svoje mjesto, kao i Krbava, ustupao nekim drugim pojmovima. U ovom slučaju Lici. Je li ovo bilo slučajno? Ne znamo. Kao što ne znamo jesu li pojedine vlasti i nehrvatski režimi namjerno gušili kulturu, povijest i identitete Gacke i Krbave, da bi pod jednim zemljopisnim i administrativnim pojmom lakše upravljali ovim prostorom pa ga, u pogodnom trenutku, pripojili nekom drugom području. Činjenica je da se pojam Gacka administrativno gubi u vrijeme razvojačenja Vojne Krajine formiranjem Ličko-krbavske županije. Vrlo brzo dolazi i do administrativnog nestanka pojma Krbave, također stare hrvatske pokrajine.
Unatoč svemu, horonim Gacka živi u narodu do danas, bilo u predaji ili u raznim dokumentima, projektima i sl. Posljednjih petnaestak godina se Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke bavila ovom problematikom, zbog čega je dobivala pohvale, ali još više prigovore od pojedinih „moćnika“ jer navodno narušava nečije jedinstvo, a Gacka je samo „izmšljotina pojedinih osoba“. Unatoč negiranja njezina rada i tvrdnji da nije od interesa za kulturu županije članovi Katedre ustrajno su radili na promicanju gacke povijesti, identiteta i kulture uvjereni da je njihov rad od opće koristi svima, a nikome na štetu i da je potrebno ispraviti eventualne povijesne propuste. Nadamo se da će se u budućnosti među povjesničarima, geografima, lingvistima i drugim znanstvenicima naći i oni koji bi se zanimali za Gacku, a do tada ćemo nastojati na portalu „Glas Gacke“ čitatelje upoznavati s nama dostupnim spoznajama o Gackoj i Gačanima.
Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke
Potpredsjednik:
Dr. sc. Joso Brajković
U opisivanju doseljenja Slavena na područje Balkana i prva dva vijeka njihovog života u novoj domovini na str. 276. Ferdo Šišić navodi: „Konačno preostalo je od stranih elemenata još i nešto Avara, a njih kao da je najviše bilo između Nina, Zrmanje, Velebita, Une i Velike Kapele, to jest u današnjoj sjevernoj Dalmaciji, Lici, Krbavi, Gackoj i sjeverozapadnoj Bosni“ Kasnije spominje:“u gacko-ličko-krbavskim stranama jamačno su imali osobitog glavara, koga su zvali bajan, a od toga naziva postade docnije hrvatsko ban.“ Dok na str.680. navodi: „Kad se poslije jednog ili dva vijeka Avari izgubiše među Hrvatima (kao Bugari među Slovenima), ostade ovo bajan kao ban. To je dakle bilo onako, kao što je Slovenima ime Karla Vel. stalo da znači od njegova vremena dalje, bez prekida, uopće vladara njegova dostojanstva, naime kralja. Time je ujedno i objašnjeno, zašto se ban javlja samo kod Hrvata. Značajno je i pažnje vrijedno, da su nam imena Krbave, Like i Gacke sasvim tamna postanja i zančenja. Slavenska bezuvjetno nijesu, pa ni romanska:“
Posebno je zanimljivo njegovo opisivanje kneza Borne i Gačana za vrijeme franačke države i Karla Velikoga. O ovome razdoblju na str. 310. Šišić piše: „Car Karlo Veliki umre 814., a naslijedi ga slabić sin Ludovik Pobožni (814.-840.). Njemu se kao novom svom vrhovnom gospodaru poklone u gradu Paderbornu oba hrvatska kneza, panonski Ljudevit (o.810.-823.) i dalmatinski Borna (o.810-821.), po svoj prilici ne samo nasljednik Višeslavljev, nego i sin njegov.“ Budući je ovaj car bio loš vladar, bez značajnijeg utjecaja, došlo je do jačanja uloge pojedinih velikaša i silnoga tlačenja naroda po cijelom carstvu. Posebno se u tome isticao furlanski markgraf Kadaloh koji je okrutno postupao prema Panonskim Hrvatima, nakon čega se pobunio njihov knez Ljudevit i s narodom suprostavio Kadalohovim postrojbama te ih porazio, a Kadaloh se povukao u Furlansku gdje je ubrzo i umro. Nakon neuspjelih mirovnih pregovora s carem Ludovikom, Ljudevit se odlučio na borbu za oslobađanje od franačke vrhovne vlasti. U ovome naumu su mu se pridružili Timočani te Slaveni iz današnje Kranjske i južne Štajerske, dok se dalmatinsko-hrvatski knez Borna nije odazvao ovome pozivu već je ostao vjeran caru Ludoviku. Razlog ovakvog Borninog ponašanja je vjerovatno taj što su Achenskim mirom bile sređene političke prilike na istočnoj obali Jadranskog mora do ušća Cetine, a on je uživao veliko carevo povjerenje. O tome na str. 313. ovaj autor piše: „ Kad je pred zimu 818. stupilo u Heristalu pred cara Bornino poslanstvo, moglo mu je izreći hvalu i zadovoljstvo svoga gospodara, dok se u isti čas Ljudovitovi poslanici teško potužiše na Kadaloha“.
Nakon Kadalohove smrti, novi furlanski markgraf Balderich, je skupio vojsku s namjerom da opet pokori Slavene i kneza Ljudevita. Obje su se vojske sukobile na gornjoj Dravi, pri čemu je Balderich nenadano zaskočio Ljudevita i potisnuo ga natrag. Na str.313. F. Šišić piše: „Međutim provali i dalmatinsko-hrvatski knez Borna u Ljudevitovu zemlju s juga, ali ga on dočeka na Kupi (možda nedaleko od Siska) i napadne. Za boja prijeđu Bornini podanici Gačani, koji su obitavali u porječju Gacke oko današnjega Otočca, na stranu Ljudevitovu, dok je tast Ljudevitov Dragomuž opet prešao k Borni. Hrvatsko – dalmatinski knez bi do nogu poražen i jedva je iznio živu glavu uz pomoć nekih svojih vojnika, dok je Dragomuž poginuo. Na povratku u svoju kneževinu Borna je doduše opet pokorio Gačane, no zato uđe Ljudevit u decembru u dalmatinsku Hrvatsku, te ju uze paliti i plijeniti. Ne mogući se s uspjehom oprijeti na bojnom polju, Borna se zatvori u tvrde svoje gradove napadajući iz njih Ljudevitove čete čas ovdje čas ondje, sada straga, sada s boka. Izgubivši u tom neredovitom ratu mnogo ljudi (kažu oko 3000) i silu konja, Ljudevit se vrati natrag.“ Nakon toga je održan sastanak franačkih velikaša kod cara Ludovika u siječnju 820., na kojem su bili i poslanici kneza Borne i na kojem se raspravljalo o Borninim uspjesima protiv Ljudevita. O tome na str. 314. piše: „Sabor zaključi, da imadu tri carske vojske u isti mah napasti snažnoga buntovnika, opustošiti njegovu zemlju i tako ga savladati, a kad malo potom stiže i knez Borna na carski dvor, uze on u vijeću objašnjavati, kako da se satre Ljudevit“, dok na str. 318. autor navodi: „Posljednji dani dalmatinsko-hrvatskoga kneza Borne nijesu nam poznati, jer ga naši izvori poslije njegova dolaska na achenski dvor, gdje je dao savjeta, kako da se skrši Ljudevit Panonski (početkom 820.) više ne spominju. Umro je ljeti 821., a naslijedi ga po želji Hrvata i s carskom privolom njegov sinovac Vladislav (821.-835.?) kao vjerni vazal franački, sa sjedištem zacijelo u Ninu.“
U poglavlju o nasljednicima kralja Tomislava i građanskom ratu u Hrvatskoj autor također spominje Gacku. To je 10. stoljeće kada su, nakon smrti hrvatskoga kralja Krešimira naslijedili sinovi Miroslav i Mihajlo. Hrvatskom je, najvjerojatnije, vladao sam Miroslav iako je po drevnom običajnom pravu trebao vlast podijeliti s bratom. Zbog toga je došlo do pobune kojoj je na čelu bio ban Pribina od čije ruke je poginuo kralj Miroslav. Na str. 435. i 436. stoji: „Tada postade kraljem Mihajlo Krešimir II. (949.-969.) pridržavši uza se „možnoga“ bana Pribinu. To je uopće prvi put po imenu poznati hrvatski ban, a znamo, da je tada bio vojnički zapovjednik u sjevernoj Hrvatskoj, u županijama Lici, Krbavi i Gadskoj“. Na str.449. i 450. je navedeno:“ Na sjevernoj strani Velebita bile su tri teritorije, koje se tek docnije spominju kao županije, a bijahu tada (oko g.950.) pod upravom bana; to su Krbava sa središtem jamačno u istoimenom gradu (danas Udbina); Lika sa središtem možda u gradu koji se u ispravama od XIII. st. dalje zove Počitelj i Gatska sa središtem valjda u Otočcu.“ Nadalje, kod opisa hrvatskih zemalja na osnovu izvještaja cara Konstantina, autor na istoj stranici navodi: „Sam car naime kaže, da se Hrvatska pruža na morskoj strani do granica Istre i grada Labina, a u planinskom svom dijelu da „preseže ponešto temat Istru“, pa ipak ništa ne kazuje o onom kraju, što se prostire na sjever Gatanske banove teritorije, naime o današnjem hrvatskom primorju, istočnoj Istri i o njihovom planinskom zaleđu oko gornje Kupe, gdje se u XII. i XIII. st. spominju županije Vinodol i Modruš.“
J. Brajković
Izvor: Ferdo Šišić: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Školska knjiga Zagreb, „Narodne novine“ Zagreb, 1925.godine
II. a) O Gackoj iz: “POVIJEST HRVATA U SREDNJEM VIJEKU“ Nade Klaić
O dolasku Slavena na područje tadašnje Dalmacije, njihovom privikavanju na novi život i stapanje sa starim stanovništvom Nada Klaić na str. 16. i 17. piše: „Međutim, ima mjesta pretpostavci da su Slaveni pod avarskom vlašću formirali svoje teritorijalne, dakle političke i administrativne jedinice koje su ujedno i sudske zajednice, a izvori ih nazivaju – županijama! Županije se formiraju upravo u onim dijelovima Dalmacije koje su naseljavali Slaveni pod avarskom vlašću. Neosporna je činjenica da se županijska područja, kako ih opisuje anonimni pisac 30. poglavlja u De administrando imperio, podudaraju s avarskim dijelom Dalmacije (to je 11 županija), a da kao posebno područje isti pisac izdvaja Liku, Gacku i Krbavu, kojima upravlja, kako tvrdi, ban. Kako anonimni pisac tvrdi u X. st. da je Hrvatska bila podijeljena na županije, vjerojatno smijemo iz takve tvrdnje izvući zaključak da su Hrvati, došavši u Dalmaciju, ondje već zatekli županijsko, dakle slavensko uređenje.“
Nakon dolaska u novu domovinu, vrlo brzo dolazi do pokrštavanja Hrvata i stvaranja hrvatskih kneževina. Pretpostavlja se da su hrvatskim knezovima franački vladari pomagali osnivati kneževine, ali i donosili pokrštavanje, jer je teško bilo na drugi način zadržati franačku vlast nad poganskim narodima. Vjerojatno je i hrvatski knez, zajedno sa svojim velikašima primio kršćanstvo i tako od početka svoje vladavine bio usko povezan s crkvom. Osim Porge, odnosno Porina i Branimira, među hrvatske knezove koji su u svoje kneževine donijeli kršćanstvo je i Borna. Ista autorica na str. 46. navodi: „Teritorijalni opseg hrvatske kneževine u vrijeme prvoga, pismeno zajamčenoga kneza Borne (oko 818.-821.) ne može se sa sigurnošću utvrditi. On je dux Guduscanorum i uz to dux Dalmatie atque Liburniae. Knezom dalmatinsko-liburnskim nazivaju ga franački anali koji upotrebljavaju za balkanske i jadranske zemlje historijske nazive. Hrvatski je knez podvrgnut neposredno furlanskome markgrofu, a on je bio pod vrhovnom vlašću onoga člana karolinške dinastije koji je držao italsko kraljevstvo. O dužnosti kneza i Hrvata prema Francima za Bornina vremena nije ništa poznato. Vjerojatno se ona sastojala u davanju vojničke pomoći i u određenom danku. U ustanku Ljudevita Posavskog, Borna pomaže franačku vojsku i s juga provaljuje do Kupe, ali ga u odlučnom trenutku ostavljaju njegovi podanici Gačani, na što on, zaštićen svojim pretorijancima, jedva spašava živu glavu. On je kasnije, doduše, pokorio Gačane, ali rat time nije svršen jer je Ljudevit uzvratio na napad pljačkom u njegovoj zemlji. Franački anali javljaju o velikom Borninom uspjehu, iako su njegove snage bile tako slabe da se nije usudio na otvorenom polju suprotstavljati svom protivniku. Ipak se hvalio pred carem i, štoviše, pošao je sam na njegov dvor da ga upita što treba da učini. No po svoj je prilici umro prije nego što je stigao nešto učiniti.“
Ista autorica na str. 47. navodi: „Prema tome, ujedinjavanje hrvatskih zemalja počinje pod okriljem franačkog vladara. Značajno je da prvi poznati hrvatski knez nosi titulu dux Guduscanorum, što bez sumnje znači da je nosilac pokreta za ujedinjavanjem ona politička jezgra kojoj još nepoznati sastavljač 30. Poglavlja u De administrando imperio daje posebno mjesto. To je Banska Hrvatska ili tri banske zemlje: Lika, Gacka i Krbava. I ne čini nam se slučajno da je planinska Hrvatska u trenutku kad je trebalo da odluči hoće li se politička samostalnost žrtvovati novoj i većoj kneževini napustila svoga kneza, smatrajući da je cijena koju Franak traži od njihova kneza prevelika. Zato su se i našli Gačani na strani Ljudevita Posavskog uz kojega su se, očito, nadali zadržati samostalnost. Međutim, ni Borna niti njegov senior nisu smjeli dopustiti da se planinska Hrvatska trajnije priključi pobunjenicima u Panoniji. Zato Borna brzo uspostavlja svoju vlast preko Velebita. Tako je Borna, potpomognut Francima, ponovno sakupio rasute dijelove u kneževinu. Za dalju povijest hrvatske kneževine nije bilo bitno to što je ona vazalna zemlja franačkoga vladara. Jer osim što nije imao prilike ni mogućnosti izbora, hrvatski knez je takvom politikom udario temelje kneževini koja je, u krajnjoj liniji, ipak izvršila postavljenu zadaću: ona je, teritorijalno ojačana, živjela stisnuta između dva carstva tako dugo dok joj se nije pružila prilika da odabere trećega zaštitnika i njegovom pomoći izbori političku samostalnost. No put do te političke samostalnosti nije bio tako jednostavan.“
Nadalje se u ovome radu obrađuju avarsko-slavenski odnosi, pokušaj ujedinjavanja panonskih Slavena i stvaranja feudalnih odnosa. To je razdoblje kada se feudalni element brže stvarao u Panonskoj nizini nego na krškome terenu, pa je Ljudevit procijenio da su sazreli uvjeti za ustanak u njegovoj zemlji. Budući je sloj domaćeg plemstva bio dosta slab, računao je Ljudevit na pomoć susjeda za borbu protiv Franaka. O tome na str. 48. stoji: „Međutim, nemoguće je bilo pridobiti za borbu protiv Franaka i Bornine Hrvate. Već je rečeno da je Bornin odnos prema Francima određen, prije svega, neposrednim susjedstvom Bizantske Dalmacije i neprijateljski raspoloženih gradova i općina grčkoga cara. Car Ludovik je donedavno, do 817. god. štitio interese hrvatskog kneza kad nije dopustio da se odnos između Hrvata i Dalmatinaca rješava samo na carskim dvorovima. Zato kad je car Leon poslao k njemu poslanike 'pro Dalmatinorum causa', Ludovik je najprije pričekao dok se vrati Kadolah, a zatim je čitavo poslanstvo pošlo u Dalmaciju, jer 'se radilo o mnogim Romanima i Slavenima'. Nema sumnje da se pod zaštitom cara i njegova upravitelja Kadolaha granice između gradova Bizantske Dalmacije i Hrvata nisu povlačile onako kako je to želio poslanik istočnoga cara. Najzad, nekad ponosna prijestolnica Dalmacije, stara Salona, odnosno njezin nasljednik Split, ostaje bez svog agera koji je pripao Hrvatima.“
Autorica dalje navodi na kraju iste i polovici sljedeće stranice: “Drugačiji je, s obzirom na odnos prema Francima, bio položaj prekovelebitskih krajeva, kasnije Banske Hrvatske kojoj čine jezgru Lika, Gacka i Krbava. I to je, doduše, Bornina zemlja 'jer je Borna i dux Guduscanorum' ali Gačani ne osjećaju pritisak Bizantinaca i zato, kako smo već pokazali, u odlučnoj borbi na Kupi napuštaju Bornu. Uostalom, na taj sukob na Kupi valja gledati i u svjetlu nedovoljno poznatih Ljudevitovih porodičnih odnosa. Franački kroničar tvrdi da je u borbi kod Kupe poginuo Dragamuž (Dragamosus), Ljudevitov tast, koji se, 'u početku otpora, napustivši zeta, priključio Borni'. Možda je uzrok tom neslaganju između tasta i zeta različita ocjena situacije uoči franačkog napada. Tasta je moglo 'na izdaju' natjerati i uvjerenje da ustanak ne će uspjeti. Jer Borna dolazi do Kupe s velikom vojskom, a ipak izvlači živu glavu zahvaljujući svojoj tjelesnoj straži. Dakle, zahvaljujući Gačanima, Ljudevit je održao pobjedu. Kasnije ju je htio, nastavljajući borbu protiv Borne, dobro iskoristiti. Borna, doduše, vraća Gačane pod svoju neposrednu vlast, ali tek pošto su se, kako priča Einhard, 'vratili kući'...
Dalje su, u ovome radu, opisani događaji koji su već spomenuti kod Ferde Šišića pa ih ovdje ne ćemo citirati. Oni se odnose na sukob na Kupi u svjetlu borbe Franaka i Ljudevita Posavskog. Ta je borba završila Ljudevitovom pobjedom nakon čega je sa svojom vojskom nastavio pustošiti Borninu zemlju, ali ipak nije uspio izvojevati konačnu pobjedu (str.50.) jer: „Borna zatvara sve svoje u utvrde, dok sam s odabranom četom svojih vojnika danju i noću napada Ljudevitovu vojsku“. Ovakvim načinom ratovanja Ljudevitovoj vojsci su naneseni veliki gubitci. Nakon toga je odlučeno na carskome dvoru da se pošalju tri vojske u Gornju Panoniju da ga savladaju, ali Ljudevit izabire mudru ratnu taktiku: „on se zatvara sa svojim vojnicima u neki kaštel na visokom brdu i ne daje glasa od sebe, to jest ne će, po riječima kroničara, pregovarati ni o ratu niti o miru.“
Osim pustošenja njegove zemlje, ove vojske nisu postigle nikakve druge uspjehe, jedino su na povratku pokorile Kranjce, a dosta je vojnika poumiralo jer je negdje na Dravi vojsku zahvatila crijevna zaraza. Nedugo nakon toga je Borna umro, a Ljudevit je nastavio pružati slab otpor franačkoj vojsci. Međutim Ljudevit slabi u svakom pogledu (str. 51.): „ U svakom slučaju, Ljudevit gubi sigurnost, više nema povjerenja ni u sebe i kao izgubljen čovjek šalje poslanike caru obećavajući da će sam doći do njega. Navodno zato da prizna svoju zabludu.“ Na carski dvor nije otišao, nego k Ljudemislu, Borininu ujaku, koji ga je na prijevaru dao ubiti. Na istoj stranici autorica piše: „Ljudevitovom smrću nestala je zauvijek zamisao o takvoj ili sličnoj političkoj cjelini koja bi obuhvaćala u takvim društveno-gospodarkim uvjetima toliko slavenskih naroda. Jer je, nema sumnje, osnovna zabluda panonskog kneza bila u tome što je prekasno spoznao da mu za tako veliki pothvat nedostaje snage. Na onom stupnju društveno-gopodarskog razvitka nije se moglo bez pomoći izvana pomišljati na stvaranje samostalne kneževine. Čak i da se Borna nije suprostavio Ljudevitu i da je pomoć susjednih Slavena bila veća, malo je vjerojatno da bi konačan ishod ustanka bio drugačiji. Ta, izuzevši sukobe na Dravi i na Kupi i Ljudevitovu pljačku Bornine zemlje, u vrijeme ustanka nema većih ratnih pothvata, a Ljudevit je ipak smalaksao. To samo potvrđuje da je on, doduše, dobro procijenio opće stanje u Franačkoj državi, ali da je precijenio svoje snage.“
U poglavlju koje opisuje razdoblje kada kralj Tomislav proširuje teritorij hrvatske države, autorica na više mjesta spominje Gacku. To je deveto i prva polovica desetog stoljeća, razdoblje žestokih sukoba Bizanta s Bugarima i pojavljivanja na političkoj i povijesnoj sceni cara Simeona, najvećeg vladara srednjovjekovne Bugarske. Zbog njegovog jačanja bizantski dvor je nastojao urediti crkvene odnose i približiti se Bizantskoj Dalmaciji. To je i vrijeme kada Mađari završavaju svoju seobu, uništavaju Velikomoravsku državu i nastavljaju svoje širenje starim rimskim putem prema zapadu tj. desnom stranom Dunava. U prodoru prema zapadu zaustavljeni su i poraženi 955.godine kod Augsburga. Oni su, tako, uništili slavenske države, ali s druge strane i zaustavili germanizaciju slavenskih zemalja, a od Slavena preuzeli bogatu baštinu. U takvim političkim okolnostima Tomislav proširuje hrvatsku državu i uživa velik ugled među drugim vladarima. O tome autorica na str. 75. piše: „O Tomislavovu ugledu među tadašnjim vladarima svjedoči i njegov odnos prema Bugarima i srpskim knezovima. Prema svjedočanstvu cara Konstantina Porfirogeneta, Tomislav pruža zaštitu srpskim knezovima. Naime, Bizant nastoji hrvatsko-ugarsko-srpskim savezom stvoriti iza leđa Simeona jak lanac protivnika. Ipak, Simeon osvajanjem dračke teme (914.g.) razbija savezničke redove, a od 917. god mijenja kandidate na srpskom prijestolju. Hrvati pomažu Srbima na taj način što primaju ugrožene srpske knezove. Zato, čini se, i dolazi 924. god.do bugarsko-hrvatskog sukoba. Prema pričanju cara pisca, Simeon šalje na Hrvate jaku vojsku pod vodstvom Alogobotura, no bugarska vojska doživljava na nepoznatom bojištu potpuni poraz. Car izričito tvrdi da su Hrvati poubijali Simeonove vojnike. Povod ratu je srpski knez Zaharije koji je prebjegao Hrvatima.“
Autorica u V. poglavlju, koje se odnosi na učvršćivanje hrvatskoga kraljevstva i dalmatinske autonomije, na str.74. piše: „ Ipak Tomislavov 'pothvat' ima u jednom dijelu Hrvatske trajne posljedice: dolazi do sraštavanja Banske i Kraljevske Hrvatske! Opisujući županije u Hrvatskoj, nepoznati pisac 30. Poglavlja u De administrando imperio posebno ističe da su Lika, Gacka i Krbava, dakle prekovelebitski krajevi, imali neki poseban položaj prema hrvatskom vladaru. Njihovu je osobitost stvarala posebna uprava pod banom. Ustanovu bana na tom području smijemo, čini se, tražiti još u avarsko doba. Ban je, po svoj prilici, neposredni nasljednik avarskoga glavara.“ A na str. 76. stoji: „Hrvatske se županije nabrajaju u spomenutom dijelu ovim redom; Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, i Nin. Zatim nepoznati pisac nastavlja: 'A njihov boan (ban) upravlja Gackom, Likom i Krbavom'.“ Autorica na str. 77. nastavlja: „Prema tome, županije su nabrojene idući od istoka prema zapadu, ali tako da tri županije u planinskoj Hrvatskoj čine posebnu administrativnu jedinicu pod banom:“
Osim spominjanja Gačana, Borne te Gacke, Like i Krbave, zanimljivo je da se u ovim radovima spominje postojanje dosta naselja na tome području. Na žalost ne spominju se imena naselja. U ovome, kao i u prošlome, dijelu Nada Klaić i Ferdo Šičić, navode da je Ljudevit napao Borninu zemlju te da se on sklonio u svoje tvrde gradove jer se Ljudevitovoj vojsci nije mogao suprotstaviti na otvorenom polju. Iz toga možemo zaključiti da je zemlja Gacka (kao i Lika i Krbava) tada bila jako naseljena i da se na njezinome području nalazilo dosta utvrđenih gradova. Smiono je tvrditi da je možda i Otočac već tada postojao. Za to, za sada nemamo dokaze već samo možemo pretpostaviti da nije nastao u 11. st., kada se spominje na Bašćanskoj ploči. Zasigurno je takvo naselje postojalo i prije, možda zaista u Bornino vrijeme, no to je zadatak nekih budućih istraživanja i budućih istraživača.
J. Brajković
Izvor: Nada Klaić: Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus/ Zagreb. 1990.
Dijelove teksta istakao je autor ovog članka.
Gacka se spominje i u III. poglavlju koje se odnosi na razvitak Hrvatske do pada Mladina II (1322.godine), utjecaja Arpadovića i političkih previranja u Hrvatskoj i Ugarskoj. U srednjovjekovnoj Hrvatskoj, a to je područje od Gvozda do mora, dakle Gacka, Lika i Krbava, Arpadovići nisu imali jednak utjecaj kao u ostalim zemljama koje su okupili pod svojom krunom. Na prostoru Hrvatske nisu organizirali svoje županije, nisu dijelili darovnice niti ubirali svoje poreze. Ne da to nisu htjeli već nisu mogli jer nisu u Hrvatskoj imali niti komada svoga vladarskog posjeda na kojem bi mogli organizirati vlast, dakle administrativnu jedinicu, pa zato nisu mogli niti ubirati porez. Naime, u to vrijeme onaj vladar koji nije imao vlastitog imanja nije mogao ubirati porez, formirati administrativne jedinice pa niti darivati ono čega nema. Budući da vladar nije mogao nikome podijeliti komad zemlje na prostoru od planine Gvozd do mora u srednjovjekovnoj Hrvatskoj nije bilo poreznog vladarskog sistema niti kraljevske županije. Osim toga Hrvatska, kao uglavnom gorsko-planinska zemlja, je imala niz malih političkih cjelina koje su bile i zemljopisno dobro zaštićene, a zemlja već podijeljena pa je kralj bio primoran hrvatskim velikašima ostaviti ono što su imali prije njegova dolaska. Zbog toga su Arpadovići, osim sukoba sa Bizantom, Venecijom i nesređenih odnosa sa crkvom, imali česte sukobe i sa hrvatskim plemstvom. Stalnim dodjeljivanjem darovnica hrvatskim velikašima oni su iscrpili svoju moć pa je vlast uglavnom prešla u ruke hrvatskih velikaša kao što su knezovi Krčki, Babonići, Gusići, Šubići i drugi.
O tome autorica na str. 287. piše: „Iako vlast Bele III. nije u Hrvatskoj odveć jaka, ipak se upravo u njegovo doba, točnije 1185. god. na prvom poznatom crkvenom saboru u arpadovskoj Hrvatskoj sređuju odnosi među crkvama. Nešto prije sabora osnovana je senjska biskupija koje se već za prvoga poznatog biskupa Mireja bori za što veće područje. Mirej se želi proširiti na račun ninske biskupije. Na saboru je doista znatno povećano područje senjske biskupije i određeno da biskup senjski treba da ima Senj, Vinodol, Gacku i Bužane. Ipak se dio senjske biskupije žrtvuje za novoosnovanu krbavsku biskupiju koja otad obuhvaća Krbavu, pola Like, Novigrad, Drežnik i Modrušu.“ A na str. 289. autorica navodi:“ Ipak, sve do Bele III i njegova sina Andrije II nema neposrednih podataka o vlasti Arpadovića bilo s jedne, bilo s druge strane Velebita. Tek Bela III daje, kako smo naveli, templarima Senj s njegovim područjem, a Andrija II se odužuje nakon križarske vojne templarskom meštru Ponciju de Cruceu za učinjene usluge tako da mu ustupa Gacku. Poncije dobiva Gacku sa svim prihodima i imunitetnim pravima. Templari ostaju u Senju i u Gacki do 1269. god., kad im Bela IV mijenja spomenute posjede za dubičku županiju u Slavoniji.“
O prekovelebitskom području, na kojem se nalazi i regija Gacka, autorica na str. 290. piše: Međutim, o zabačenim krajevima prekovelebitske Hrvatske doznajemo nešto više tek pred sam kraj XII. st. Naime, popis župa na crkvenom saboru u Splitu 1185.g. odgovara, bez sumnje, i tadašnjoj političkoj razdiobi toga dijela Hrvatske. Gotovo u jednoj crti izdužile su se najprije tri županije: Bužani, Gacka i Lika. Na njih su se, idući smjerom od sjeverozapada prema jugoistoku, nastavljale Modruš, Krbava i Srb na Uni, dok je Drežnik na Korani, sjeverno od Plitvičkih jezera, geografski više pripadao Slavoniji nego Hrvatskoj. Prema kasnijim podacima, bilo je na tom području još nekoliko političko-administrativnih jedinica – Otuča, Odorje, Lapac i Nebljuh – ali je zbog pomanjkanja izvornog materijala nemoguće utvrditi kako i kada su ti krajevi dobili političku organizaciju. Kada bismo htjeli u historijskoj perspektivi dati grubu sliku političkoga razvitka toga područja, onda bismo istakli da su te različite pokrajine i županije grupirane uglavnom oko dva žarišta, oko dvije hrvatske velikaške obitelji. U zapadnim se krajevima postepeno učvršćuju krčki knezovi, dok u istočnom dijelu, nakon odmjeravanja snaga različitih velikaša, odnose pobjedu krbavski knezovi Kurjakovići. Oni do sredine XV.st. proširuju vlast nad Humom, Nebljuhom, Bužanima, Likom i Odorjem, a drže i Obrovac na ušću Zrmanje. Za odnos snaga u planinskim kneštvima Hrvatske neobično je zanimljiv popis svjedoka koji su 1243.g. nazočni u miru između Senjana i Babonića, o kojemu je bilo riječi. Osim crkvenih dostojanstvenika, svjedoci su – kolokvija - , tj. izmirenja, - nobiles ultra Gozd – i – nobiles de Croatia -. Hrvatski se velikaši nabrajaju ovim redom: Karlo iz Krbave (Carolus de Corbavia), Jakob iz Like (Jacobus de Lica), Nemanja iz Buža (Nemana de Busah) i Lampert de Gacka, dakle templarski meštar koji drži, kako spomenusmo, županiju Gacku. Prema tome, svaki velikaš predstavlja jednu županiju, a to će reći da je on ujedno i – gospodar – zemlje koju predstavlja.“
I krčki knezovi su nastojali povećati svoje posjede ali su im u tome smetali templari koji su sve do 1269.godine imali Senj i Gacku. O tome na str. 296. stoji: „Smrt kralja Ladislava iskorištavaju spretni knezovi tako da sve do papinskog dvora proširuju glasine kako je i Gacka sastavni dio njihove državine. Stoga papa Nikola IV dodaje dotadašnjim njihovim naslovima i gataško kneštvo. Uz Baboniće i Bribirce, i Krčki su revni pristaše napuljskog dvora. To im, dakako koristi. Karlo II. osobito hvali kneza Dujma zato što njegovu unuku Karlu pomaže do prijestolja. Obećaje mu, dođe li u Napulj da ga odvede u Ugarsku, da će mu potvrditi Vinodol, Modruš i Gacku. I knez Leonard se, prema riječima Karla II. hrabro bori protiv – Andrije, drskog provalnika u ugarsko kraljevstvo – i zato smije za nagradu izvesti iz Napulja 500 salma žita. Vidjet ćemo da je povlastica što je 1292.god. dobivaju Bribirci isključivala vlast bana Pavla i njegove braće nad državinom krčkih knezova. Dajući takav, zapravo krnji privilegij Bribircima, napuljski Anžuvinci odobravaju da se u Hrvatskoj održe i dalje, jedna uz drugu dvije dinastičke obitelji. Premda ban Pavao ima najvišu moguću vlast u Hrvatskoj, ne smije stupiti na tlo koje pripada krčkim knezovima da je i ondje vrši. On se mora zaustaviti na granicama Modruše, Gacke i Senja. Banu Pavlu preostaje samo da pokuša preko Rabljana oteti Krčkima Jablanac kako bi i on imao u podvelebitskom primorju luku i izlaz na more.“ Krčki su knezovi tužili Rabljane duždu, ali im je on zapovijedio da Rabljanima vrate Jablanac. Njihov odgovor duždu je bio da je taj grad u ugarskom kraljevstu i da Jablanac pripada Senjskoj općini. U toku borbe za Jablanac knezovi krčki se nazivaju – vječnim gospodarima Senja -, a Karlo Roberto nagrađuje kneza Dujma požeškim komitatom. U takvim okolnostima (str.297.): „Ponovnom potvrdom vlasti krčkih knezova u Gackoj, Otočcu i Doljanima učvršćena je njihova vlast i u tom dijelu Hrvatske. Nakon sudbonosnog pada bana Mladina II, knez Fridrik III. koji vodi porodične poslove, ostaje uz Karla Roberta i čini se da s njegovim dopuštenjem zaokružuje svoju vlast nad Drežnikom (koji su prije držali Bribirci). Upravo te darovnice mladoga Anžuvinca kojima se povećavaju prava i posjedi krčkih knezova ostat će temelj njihove neograničene vlasti u tom dijelu Hrvatske. Oni su izgradili ondje tako jaku državinu da je ni Anžuvinci nisu smjeli dodirnuti.“
Gacka se spominje i na str. 307. i 308. u dijelu koji govori o usponu Bribiraca do dinastičke vlasti. Kao što je već spomenuto slaba vlast Arpadovića nije mogla ništa drugo učiniti nego velikašima ostaviti kneštva koja su već imali, pa im tako i Bela IV. potvrđuje 1251. godine ono što su već imali. Nezadrživi uspon Bribiraca započinje za Stjepkovih sinova Pavla I, Jurja I i Mladina I, a naročito nakon smrti Ladislava Arpadovića kada počinju dvadesetogodišnje borbe za krunu i kraljevstvo. Oslanjajući se na napuljski dvor lakše se suprostavljaju Veneciji koja je sve prisutnija na jadranskoj obali. Zato ih Karlo II. nastoji privući različitim darovnicama (str.307.): „Ustupamo – kaže Karlo II – također od onoga, što je rečeni prvorođenac naš, ugarski kralj, ustupio i dao rečenoj braći i spomenutim njihovim baštinicima od Hrvatske i Dalmacije toliko koliko se poteže od granica župe Hlivanjske sve do Senj, Gacke i Modruše, sa svim barunima, vazalima, utvrdama i selima, kao i svim otocima, koji se ispod njih (tj. Hrvatske i Dalmacije) u moru nalaze, i svim pravima gore spomenutima, da po slobodnoj volji (gore spomenute zemlje) drže, upravljaju, imaju i posjeduju.“ Međutim, (str.308.): „Potvrdnica ima, gledamo li na nju sa stanovišta Bribiraca još jedan nedostatak: Pavlu i braći je potvrđeno uživanje nekih prava samo u onim dijelovima Hrvatske koji ne pripadaju Krčkima! Zato se vlast Pavla i braće zaustavlja kod Senja, Gacke i Modruša.“
Iz ovoga se može zaključiti da je odnos knezova prema stanovništvu na pojedinim dijelovima kopna različit. Tako je npr. u Vinodolu knez, kao i na Krku, viši činovnik kojemu pripadaju javni prihodi, dok je na modruškom vlastelinstvu on pravi vlasnik zemljišta. Ta razlika je uvjetovana različitim gospodarskim razvojem područja s jedne i područja s druge strane Velebita. U to je vrijeme općinska organizacija bila čuvar autonomnosti, odnosno pravnog i gospodarskog stanja koje se niti jedan knez nije usudio mijenjati. Za razliku od Vinodola, Istre i Kvarnerskih otoka koji su imali svoju općinsku organizaciju, na modruškom, pa tako i na gacko-ličko-krbavskom području ona nije postojala. U Gackoj, Lici i Krbavi svaka općinska organizacija na selu i svaki porezni obveznik samostalno je ispunjavao svoje obveze prema vlastelinu. Vlastelin je u svakom selu postavljao jednu osobu koja je za njega ubirala porez, on je bio njegov čovjek od povjerenja kojemu je, u pravilu vlastelin opraštao njegova porezna davanja.
J. Brajković
Izvor: Nada Klaić: Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus/ Zagreb. 1990.