OTOČAC – Kaže se da se čovjek uči sve dok je živ – i ne nauči, ali također se iznenađuje dok je živ, pa makar namirio i stotinu godina – pa se još uvijek ima čime iznenaditi. Ostari i tek onda sazna za neke stvari za koje nije znao, koje mu se čine nenormalnima,ali je tako. Jer svijet „ide naprijed“, blago mu se, tome „svijetu“.
Promijenjena je kuna u euro, trajalo je do pola siječnja kada se moglo plaćati i jednom i drugom valutom. Neki su se preko blagajni trgovina željeli riješiti kuna pa su ih donosili u većim količinama, naročito onih „gvozdenih“. To je na blagajnama stvaralo poteškoće, ponegdje su blagajnice odbijale primiti kovanice, bilo je ljutnje, te novac je novac, što sad vi hoćete, s kojim pravom odbijate primiti novac i sve tako po redu. Ajde, prošla i ta muka. Konačno!
Ali ne lezi vraže, sada kada se može plaćati samo eurom, probila se vijest da blagajnice ne moraju primati kovanice, osobito u onim slučajevima kada kupac plaća s velikim brojem (sitnih) kovanica. A i najsitniji cent je novac, ali ne vrijedi. Jer bi tako blagajne bile „zatrpane“ sitnišem, to izaziva zastoj na blagajnama radi dugog brojanja i sve tako redom. Mnogo praktičnije su kartice (a to je samo lagani put za utiranje fizičkog novca). Pa se tako pojavila neformalna vijest da kupac može biti odbijen ako plaća s 50 i više kovanica. I tu je nemoćan, ne će mu primiti kovanice, ne će moći kupiti ono što je naumio. I sve je to u redu da te iste trgovine ne ovise o tom jadnom kupcu (koji ima sve manje i manje bilo kakva novca), a moguće je da se neki trgovci ne će tako surovo ponašati pa će pridobiti klijentelu. Ključ je ipak kod – kupca.
Eto, nema do krupnog novca, sitniš je sitniš, pa makar se i euro ili cent zvao.
M.K.
PRINT
