Utvrda Fortica prvotno templarska kula?

Fortica kao atrakcija 

Fortica, brdašce iznad Otočca, danas je vrlo atraktivno mjesto, prepoznata je njezina kulturna vrijednost, no još je uvijek nedovoljno prepoznata i valorizirana u gospodarskom i turističko-izletničkom smislu. Fortica je zapravo nevjerojatno zanimljiva priča koja se danas-sutra itekako može isplatiti.

Na početku samo spomenimo da se tu nalaze ostatci utvrde Fortica iz 1619. godine, ali i ostatci još jedne puno starije raritetne trokutaste kule (!), da je tu jedinstvena oktogonalna kapelica Majke Božje od sedam žalosti iz 18. stoljeća s restauriranim zidnim i stropnim freskama, veliki hrvatski križ s pleterom novijega datuma (treći takav uz vukovarski i udbinski!), kao i križni put s 15 postaja – kamenih reljefa. Tu je i malo izletište s klupama, kamen s uklesanim imenom austrijskog časnika (o čemu također postoji priča), neobična kamena struktura poput zazidanog prolaza ispod sjeverozapadne padine utvrde i još niz 'sitnica'...

No, vratimo se samoj utvrdi Fortica.  

Otočac je imao - atomsku bombu!

Prije samo 10-ak godina brdašce Fortica bilo je potpuno zapušteno, zaraslo u neprohodnu vegetaciju, i tako nimalo atraktivno. Znalo se da je ime dobilo po utvrdi (tal. fortezze – mala utvrda) koja je davno stražarila nad Otočcem, ali od te utvrde nije bilo vidljivih tragova (osim na starim razglednicama iz prve polovice 20. stoljeća i još starijim planovima).

Kako se stariji Otočani sjećaju, Fortica je bila pitomo brdašce u drugoj polovici 20. stoljeća, tamo se išlo prošetati, pomoliti u kapelici, markirati s nastave. Išlo se i baciti oko na cijeli grad s najviše točke na Fortici, a baš tamo iz zemlje je virila metalna cijev nepoznate namjene. Svoje izlaganje na Danima europske baštine podno utvrde Fortica predsjednik Katedre Milan Kranjčević započeo je upravo tim detaljem.

-  Kad bi se došlo na Forticu, ništa nije bilo za vidjeti nego jednu hrpu zemlje obraslu u travu iz koje je virila velika metalna cjevčina, za koju nismo znali što je. Netko je rekao da je to vjerojatno postolje za jarbol i visoku zastavu, ali nije, otkrit ću vam tajnu. To je bila prepiljena velika plinska boca, pa se u nju stavljala piljevina, nafta, i onda bi se to zapalilo, a kad bi eksplodiralo, to je glumilo atomsku bombu! Tako su u Otočcu ispaljivali atomske bombe! Naime, ta je eksplozija imala gljivasti oblik, a ljudima u doba socijalizma koji su išli na edukaciju i polagali RKB zaštitu trebalo je objasniti kako izgleda atomska bomba, rekao je Kranjčević i dalje pojasnio kako je došlo do istraživanja lokaliteta.

Ima li tu čega?

- Postavilo se pitanje: ispod te hrpe ima li uopće čega? Kada se počelo istraživati, mi smo na početku mislili da ćemo možda naći same temelje i ništa više, pa i to je nešto, no kasnije se ispostavilo da smo našli i komade zidova i čak nešto pokretnog inventara, više nego što smo se nadali. Rezultat toga istraživanja i onda konzerviranja je da mi sada imamo ovakvu Forticu, rekao je Kranjčević. Nađeni pokretni inventar, komadi glinenog posuđa, majolike, koštane igle, kao i glinena lula iz 19. stoljeća nađena jedino ovdje na prostoru Hrvatske, bit će pohranjeni i izloženi u Muzeju Gacka.

Utvrda Fortica - jedini ostatak renesanse u Gackoj

Kranjčević je također podsjetio na fascinantnu činjenicu, utvrda Fortica u obnovljenom i konzerviranom stanju sada je jedini ostatak renesanse na području Otočca. Naime, prije renesanse gradile su se četvrtaste kule, puno rjeđe trokutaste, a u renesansi utvrde ili kašteli bivaju ojačani okruglim kulama.

Fortica je sagrađena 1619. godine, mada je sama gradnja trajala vjerojatno nekoliko godina. Istočna velika kula imala je dva kata, a dvije manje bočne kule, zapadna i sjeverna, imale su prizemlje i tri kata. Bile su povezane trokutastim međuprostorom visine tri kata, u sredini s cisternom za vodu. Zidine su debljine od 1,80 do 2 metra. U prizemlju su bili magazini, na katu kuhinje, a iznad stambeni prostor.

Forticu su izgradili senjski uskoci, u to vrijeme protjerani iz Senja (zbog pritisaka Venecije na bečki dvor jer su uskoci pljačkali i potapali mletačke galije), između ostalog, manji dio i u Otočac. Gradnju su inicirali Senjani jer je takva zaštita bila potrebna više njima nego samim Otočanima. Osmanlije su u pljačkaškim pohodima do Kranjske i čak Istre i Italije išli ovim putem mimo Otočca, a da su za stalno zaposjeli Otočac (što nikad nisu uspjeli) i izbili na Vratnik, Senj bi bio gotov.

Polovicom 16.stoljeća general Lenković je uvidio da su Otočac i Senj u opasnosti ako Turci postave svoje topništvo na brežuljke ponad tih gradova, pa je zahtijevao izgradnju Nehaja i manje utvrde iznad Otočca. Sam Otočac je u to vrijeme bio utvrda na otočiću okružena sojenicama na vodi i više nego zidine branio ga je teško prohodni teren, voda, mulj i glib. Odluku o financiranju izgradnje otočke Fortice bečki je dvor (ondašnja EU) donio nešto kasnije i izdvojio za tu svrhu 30 tisuća guldena.

Utvrda Fortica bila je u uporabi do polovice 19. stoljeća, a onda je napuštena i pretvorena u magazin baruta. Nakon toga je vrijeme učinilo svoje, vojska utvrdu više nije održavala i počela se urušavati. Domišljati narod je iskoristio ruševinu kao kamenolom, vozio kamen kući i gradio kuće i štale. Na kraju se čak preostali kamen mrvio i odvozio za nasipavanje cesta. Potrajalo je to do čak iza 2. svjetskog rata. Ono što je spasilo Forticu da je danas imamo u ovakvom obliku bila je žbuka ili šuta koja je popadala po preostalom ziđu i temeljima, a to se nije tada otkopavalo.

.Nevjerojatno otkriće: nepoznata trokutasta kula

Kako to da je Nehaj kvadratična utvrda, a otočka Fortica trokutasta? Na to pitanje Kranjčević daje vrlo zanimljiv odgovor.

- Ima veliki razlog, a taj je što su graditelji Fortice tu već zatekli ostatke stare utvrde u zidovima i temeljima. To je bila trokutasta kula, koja spada u kategoriju tzv. trokutastih branič kula kakve su se gradile od 13. do 15. stoljeća, tako da je njima preostalo proširiti, odnosno produžiti te zidove i na vrhovima tih trokuta dodati tri nove kule. Da je ta zatečena utvrda bila četvrtasta ili peterokutna, Fortica bi sigurno bila drugačija, međutim, s onim što su zatekli i u najkraćem vremenu koje su imali, učinili su što su mogli. Tako smo mi dobili mali Sisak jer naša Fortica neodoljivo podsjeća na sisačku utvrdu, samo što je sisačka puno veća. Isti je princip gradnje, jedna veća kula i dvije manje, i identična pozicija, nećete vjerovati, prema stranama svijeta, rekao je Kranjčević.

Dodao je i da je Fortica u to vrijeme već bila anakrona, prevladana forma građenja jer se u svijetu odustalo od gradnje utvrda s katovima i spuštalo ih se u nizinu (karlovačka zvijezda npr.) među vodotoke i velike zemljane nasipe. To možemo shvatiti s obzirom da je projekt Fortice bio sačinjen ranije, a na gradnju se dugo čekalo.

Spomenuta trokutasta branič kula prava je senzacija. Kada se arheološki istraživalo,  nitko se tome nije nadao jer je ona naprosto do tada bila potpuno nepoznata, nju nitko nije zabilježio, nitko nije ostavio nijednog slova o postojanju neke trokutaste kule. Najedanput je ona izronila, i jedna je od rijetkih, pravi raritet: druga trokutasta kula je u Krčingradu na Plitvičkim jezerima. To su jedine pravilne trokutaste kule u Hrvatskoj. Postoji još jedna u Velikoj kod Požege, ali ona nije pravilnoga oblika, a postoji i svega nekoliko u Europi, jednu u Češkoj, jednu u Mađarskoj, dok su njemačke nestale. Trokutaste branič kule jako su zanimljive jer su vrlo rijetke i to nam govori da pripadaju najstarijim vremenima gradnje utvrda.

Tajanstveni templari sagradili trokutastu kulu?

Tko su graditelji te tajanstvene trokutaste kule na Fortici? Kranjčević pokušava i na to dati odgovor.

- Pokušao sam doći do vremena tko se je bavio gradnjom te prvotne trokutaste branič kule i razvijam teoriju da su to bili templari koji su ovdje došli, potjerani iz Senja, a bili su to već veliki problemi i sa Senjom, Frankopanima Krčkim, kraljem, i mislim da su se oni jedno vrijeme ovdje stacionirali i da je ta kula obrambeno-stambene namjene bila njima neko kraće vrijeme čak prostor gdje su obitavali. Zašto to nije prošireno ili dograđeno, ili zašto nije nastao cijeli grad? Zato što oni nisu imali više vremena, zato što su već bili u nemilosti i zato što su 1311. bili nemilosrdno proganjani, zabranjeni, ukinuti, i templarski dio priče je nestao, kaže Kranjčević.

Ta se teorija čini vrlo vjerojatnom s obzirom da vrlo često veo šutnje i zaborava prekrije sve što je zabranjeno, ukinuto, prognano ili smaknuto, pa i ne čudi previše da tu (templarsku) utvrdu u Gackoj povijesni izvori ne spominju. Templare u Gackoj spominje darovnica kralja Andrija II. iz 1219. godine kojom daje templarskom redu župu Gacku kao nagradu za zasluge i ogromne troškove prilikom križarskog pohoda. Templari na raspolaganju imaju daljnjih 70 godina jer već 1290. župa Gacka postaje nasljedno vlasništvo knezova Krčkih, budućih Frankopana. Prema tome bi trokutasta kula mogla biti iz 13. stoljeća.

Nomen est omen: Prosor, Kalvarija, Fortica

Brdašce Fortica nije se oduvijek tako zvalo. Jasno je da je to današnje ime dobilo tek po sagrađenoj utvrdi i da se talijanizam fortezze koji su koristili Senjani s vremenom proširio kao naziv za cijeli brežuljak. A prije toga? Kranjčević i na to ima odgovor.

- Vidjeli ste na Valvasorovoj grafici zidine grada Otočca, sojenice na vodi, uokolo plavi i gore Fortica, a iznad nje piše – Prosor!. To je 1689. godina i svi su povjesničari rekli da je to pogreška jer se je autor zabunio, uzeo susjednu Prozorinu (tada grad Prozor) i napisao iznad Fortice. Pronašao sam da u tome možda svi griješimo. Kod Pieronija pronalazimo da je godine 1639. napisao i na karti i u opisu castelo Prosor, dakle kaštel ili utvrda Prozor. To bi značilo da se dvaput zabunio. Međutim, između gradnje Fortice i Pieronijevih nacrta nije veliki period, to je niti 20 godina razlike. Što hoću reći? Da se ovo brdo izvorno nazivalo Prozor, ali ne u smislu naselja, nego u smislu brda, brežuljka, s kojeg puca dobar pogled. U to vrijeme riječ prozor u lingvističkom smislu nije značila današnji ostakljen prozor na kući, nego  vidikovac, belvedere, belavista, odakle puca pogled svud redom. Kad je Pieroni bio tu, isto kao i Valvasor, i pitao ljude kako se ono zove, ljudi su odgovorili: Prozor! I oni su tako napisali. To je bio pravi naziv brda u to vrijeme dok pomalo nije pao u zaborav, a ustalila se Fortica, zaključuje Kranjčević.

Ova jednostavna Kranjčevića teorija, kako se kaže, drži vodu i sigurno će biti općeprihvaćena.

Postoji još jedno ime za Forticu, to je Kalvarija. Naime, župnik Luka Devčić svojevremeno je u Urbarijumu zabilježio da je to 'monte Calvaria', dakle brdo Kalvarija. Iz toga se da zaključiti da je i u to vrijeme sasvim sigurno postojao križni put, tim više što u prilog tome ide i postojanje kapelice Majke Božje od Sedam Žalosti na Fortici, na suprotnoj strani brežuljka, zapadno od utvrde. Tako da križni put koji danas imamo na Fortici, a izradili su ga umjetnici sudionici kiparskih kolonija u Otočcu, zapravo ima jako dugu tradiciju i, sigurno, njegova punina će se tek iskazati u vremenu koje dolazi. 

Dalo bi se tu još puno toga ispričati, ali, reći ćete, i ovo je previše.

M.K.G.