(Ne)kultura: kako se sve devastira kulturno dobro?

Nevjerojatni su razmjeri devastacije koju je tijekom vremena pretrpio arheološki lokalitet Veliki i Mali Vital u Prozoru. Na žalost, devastacija toga važnog i zanimljivog lokaliteta traje i danas. Namjera ovog članka je pokušati upozoriti na taj problem i potaknuti razmišljanja o korisnosti kulturne baštine kao turističke ponude.

Na Vitlu je, unatoč raznim nestručnim prekapanjima, raznošenjem i gubljenjem nalaza, ipak sačuvan dobar dio velikoga blaga (zahvaljujući i lokalnim entuzijastima) što ga je dugo skrivao taj prostor, a zasigurno je jedan dio još i danas skriven. Naravno, kad kažemo 'blago', podrazumijevamo arheološki i kulturno-povijesno vrijedno blago, a ne ono što su ga brojni 'istraživači' tražili ne bi li se obogatili. Legenda o ćupovima s blagom zakopanima na brdu Vital doprinijela je tome da se više od sto godina prostor Vitla i oko njega nemilice prekopavao i uništavali nalazi.

Cjelovitu priču o Velikom i Malom Vitlu prvi je napisao Karl Patsch godine 1900. Opisao je lokalitet i sve što je pronašao obilaskom, popisao spomenike in situ, kao i one koji su se našli kao spolije u novijim građevinama, te izjave mještana i znanstvene podatke do kojih je uspio doći. Pritom se strašno ljutio na barbarstvo i 'istraživanja' koja su bila poduzimana od 1880. godine, pa kaže: „Ovdje je bez plana i svrhe kopao svatko kome je to bilo užitak, i pozvani i nepozvani.“ Napominje kako se kopanje obustavljalo ako se istog trena blago ne bi pomolilo na površini (što je bilo dobro za spas nalaza i kasnija stručna istraživanja).

Nakon toga su u prvoj polovici 20. stoljeća ljudi bili zaokupljeni ratnim i poratnim stradanjima, pa se srećom nije previše prekapalo iako je znatiželjnika i tragača za zlatnim ćupovima uvijek bilo. Arheološki muzej iz Zagreba istraživanja lokaliteta Mali i Veliki Vital počinje provoditi od 1971. godine.

Predaleko bi nas odvelo kad bismo navodili makar i samo najosnovnije rezultate tih istraživanja, a ponešto o njima zna svaki Gačanin. Podsjetit ćemo tek da se na brdima Veliki i Mali Vital (visine 107 i 66 metara) prostiralo japodsko naselje, dvojna gradina koju su Rimljani u svojim zapisima nazivali Arupium.

Svoje su mrtve sahranjivali Japodi dvojako (paljevinski i kosturni grobovi), a tri bogate nekropole (japodska groblja) nađene su u podnožju južne padine velikog Vitla, u dragi ispod južne padine i na sjevernoj strani ispod Velikog Vitla (na lokaciji današnjih meltača). U gradini je pleme Japoda - Arupijci - živjelo u vremenu od starijeg brončanog doba (oko 1100. g.pr. Kr.) do rimskih osvajanja (1.st.), pa čak i kasnije (tragovi sežu u 3. stoljeće). Nakon dolaska Rimljana i Oktavijanova pokoravanja Japoda (reprezentativan je to povijesni događaj i kao turistička priča), u podnožju niče rimski municipij Arupij (prilično raskošnih građevina s tipičnim stupovima, podnim grijanjem i mozaicima).

Ostatke te prevrijedne baštine moramo sačuvati, ne samo zato da bismo se dičili kulturom (kako prapovijesnom i antičkom, koja je cvjetala na našem prostoru, tako i svojom, jer smo osviješteno čuvali starinu), nego da bismo u konačnici doista mogli imati gospodarski i ekonomski efekt toga 'blaga'.

A taj će efekt ovisiti o tome koliko će biti mudrih glava i koliko će biti njihovo htijenje da se očuvani, istraženi i konzervirani lokalitet – svjedočanstvo života prapovijesnih i antičkih Arupina - ponudi kao gotov proizvod na turističkom tržištu. Potencijal toga proizvoda je ogroman, od npr. rekonstrukcije japodskih kuća na samom brdu do konzervacije ostataka rimskog grada Arupija u podnožju brda. Za EU fondove moguće ga je aplicirati i kao lokalni projekt i kao projekt prekogranične suradnje okupljanjem svih dionika na području Japodije (Japodi su nastanjivali prostor i ostavili tragove od Ogulina, preko Brinja, Gacke, Like i Krbave do Bihaća). 

Stoga je, s obzirom na današnji standard života, krajnje vrijeme da prestanu loši običaji koji uništavaju nalazište jer ono još nije niti istraženo do kraja, a za sve buduće konzervacije i rekonstrukcije potrebno je da lokalitet bude u što izvornijem obliku.

Koji su to loši običaji?

Pokušalo se već 1974. godine rimski kamenolom u podnožju sjeverne padine Malog Vitla ponuditi kao kulturno-turističku destinaciju. Arheolozi i konzervatori su očišćen i zaštićen kamenolom ogradili željeznim stupićima i lancem i prepustili na brigu lokalnom stanovništvu koje je trebalo spomenik čuvati i pokazivati u turističke svrhe. Ništa od toga nije se dogodilo. Nikada nije tiskana brošura s opisom kamenoloma, niti je ijedna turistička grupa dovedena do kamenoloma. Ograda oko kamenoloma je preko noći nestala, a sam kamenolom s vremenom je obrastao u gusto šiblje i mahovinu te je danas njegov stepeničasti oblik jedva vidljiv. Hvalevrijedan je potez TZG Otočca koja je prošle godine postavila putokaze do lokaliteta, no unatoč tome, s obzirom na gusto šipražje, teško će ga pronaći sam znatiželjnik bez vodiča.

Neki mještani običavaju na Vital ići po zemlju za cvijeće. Tako smo i za nedavnog obilaska Vitla naišli na nekoliko svježih iskopa u humusu oko kamenja. Tri su iskopa zemlje za cvijeće bila na istoj onoj istočnoj terasi na kojoj su arheološkim istraživanjima godine 1974. pronađene tri japodske kuće, dokumentirane, pa opet zatrpane. Laiku ti manji iskopi zemlje crnice ne izgledaju strašno, ali stručnom su oku odmah vidljivi razmjeri devastacije. Stratigrafski slojevi nakon toga više nisu vremenski utvrdivi, a nalazi koji se pritom pojavljuju na površini bivaju odneseni ili bačeni malo dalje. Tako su i sada iz svježih iskopa virili komadići rimskih tegula i keramičkih posuda, a dalje je bilo odbačeno nekoliko ulomaka opeke. Arheološki lokaliteti ne smiju se dirati, prekapati ili devastirati na bilo koji način, a novčane su kazne prilično visoke (najniže 20 tisuća kuna).

Još uvijek je jak običaj da se životinjske lešine i ponešto kućnog otpada baca u duboke jame. Na zapadnoj padini Velikog Vitla nalaze se, jedna iznad druge, dvije takve jame koje Prozorani zovu bezdanice. Otvori su obrasli u grmlje, ali se svejedno u njima nazire razni otpad. Davne 1882. godine arheolog Šime Ljubić zapisao je da je zapadnoj strani Vitla duboka jama iz koje se silazi u prostranu spilju. Na samom vrhu Vitla je također spilja u koju se danas zbog smeća ne može ući. O toj spilji Ljubić piše da ima dva hodnika, a u njima su niše izdjelane u kamenom zidu. Nikada nisu istraživane. Budući da je komunalno zbrinjavanje smeća kod nas na zavidnoj razini, čemu i dalje treba otpad odnositi na brdo?

Svakako bismo svi zajedno s velikom pažnjom i strpljivošću trebali čuvati ostatke prebogate prošlosti, sve dok ne započne velika i ozbiljna akcija sustavnih istraživanja cijelog lokaliteta (što je jako skup i dugotrajan posao), a potom i njegovo pravo korištenje u turističke svrhe. Nadajmo se da će bogate plodove moći uživati već sljedeća generacija Gačana.

M.K.G.