Kojim to jezikom govore Brinjaci?

OTOČAC – U medijima se doista može pročitati svega i svačega, nekada je to zabavno, nekada dosadno, ponekada glupo da ni ne zavrjeđuje čitanje, nekada je to jako informativno i pametno, kako kada. Kada su u pitanju samo komentari na određenim mrežama, tome ne treba davati preveliki značaj, ljudi imaju potrebu komentirati sve i svašta, velika većina komentira samo da komentira često ni ne pročitavši cijeli tekst, možda tek naslov i podnaslove, drugi se upuštaju u nešto što jako slabo poznaju ali se grade veliki znalci, oni koji poznaju materiju najčešće se ni ne javljaju, što bi se javljali i nadimali s „općom praksom“.

No, kada se u nekima medijima pojave ozbiljni ljudi, pače intelektualci, i kada izjave i bubnu nešto i ostanu živi, e to već zavrjeđuje pozornost. Nedavno se tako na jednom portalu pojavio tekst koji je vezan za film i Pulski filmski festival. Radnja filma se odvija „u Lici“, sve je retro, i sadržaj, i tema (i o njoj bi se moglo ponešto kazati), ali i jezik. Nastojalo se da glumci progovore jednim od mjesnih govora brinjskoga kraja, čak su imali i mentoricu s fakulteta koja ih je u tome vježbala. Jer nije lako popamtiti sve bogatstvo toga leksika, a pogotovo je prozodija zagonetna i daleko od standardnoga hrvatskoga jezika. Radi se o filmu Proslava redatelja Brune Ankovića, a snimljena po predlošku istoimena romana Damira Karakaša.

Na početku tog teksta koči se nevjerojatan naslov: Znate li za dijalekt hrvatskog koji zvuči kao da ste u Zagrebu, na Visu i u Kragujevcu? Doista intrigantan naslov, mora se priznati, upravo takav da čitatelja povuče da vidi o kom se to dijalektu hrvatskoga jezika radi, a osobito je zanimljiv onaj dio koji veli kao da je iz – Kragujevca. Kragujevca?

Zatim se u tekstu dalje veli da se radi o ličkoj čakavštini, dijalektu kojim likovi komuniciraju u filmu, a danas ga upotrebljava tek stotinjak, dvjestotinjak ljudi. Samo toliko?!?

Na kraju redatelj poentira da mu je taj govor na filozofskom nivou (sic!) strahovito interesantan te da je to divan i poetičan spoj ikavice, ekavice, čakavice, kajkavice ... I još nadodaje da se to zove lička čakavština te da ima jako puno utjecaja Turaka, Austrougarske, Slovenije, „pa nekad kajkaju“ (sic!).  „U jednom trenutku imate osjećaj kao da ste u centru Zagreba, pa u sljedećem kao da ste na Visu, pa kao da ste u Kragujevcu“, - veli redatelj.

Ako je filmska ekipa imala mentoricu koja je uvježbavala glumce nekom brinjskome mjesnom govoru, onda su se mogli lako informirati o čemu se radi i žena bi im objasnila. Nema tu nikakva mehanička spoja ikavice, ekavice, čakavice, kajkavice, sve to nabrojano je jednostavno „gemišt“. Svi brinjski govori (dakle radi se o mjesnim govorima, a može se govoriti i o skupinama čakavskih (brinjskih) govora) pripadaju rubnom poddijalektu ikavsko-ekavskog dijalekta, koji pripada u čakavsko narječje. I točka! O kajkavštini nema ni govora, ako se čuje „kaj“, to nije kajkavski „kaj“ u značenju – što, već je ta riječca „kaj“ u značenju – kao (pada kiša kaj iz kabla), ili je u ulozi upitne zamjenice - koji (kaj pop je mašu držal?).

Ako se čuje pokoji ekavski izraz, daleko je to miljama od srbijanske ekavice, jednostavno se radi o realizaciji staroslavenskoga glasa „jat“ koji se jednom realizira kao i, a drugi puta kao e i to po točno određenom pravilu (Jakubinski-Meyerovo pravilo). Ovakva realizacija „jata“ spada u alijetetne karakteristike čakavskih govora i stavlja ih u visoki rang čakavnosti. Kada se tome doda i upitna zamjenica „ča“, koja se u brinjskim govorima uglavnom rabi (daljnje nabrajanje alijetetnih svojstava ovih govora bi nas predaleko odvelo), onda je posve neupitno da se radi o čakavskim govorima, a ne nekom „čudnovatom govoru“, nekom hibridu, samo što se u tekstu nije reklo da se radi o govoru „s ovih naših prostora“.

E sada, ako je taj, kako ga u tekstu pogrješno nazivaju „dijalekt“ toliko intrigantan i nedefiniran jer je trebao upotpuniti radnju filma koja ima svoju duboku tendencioznost, ako je taj govor poslužio da pojača bizarnost radnje u filmu, jer sve je toliko bizarno, nevjerojatno, rudimentarno da se čovjek pita – a gdje se to događa?, tim gore po film.

M.K.