U Otočcu predstavljen roman-esej V. Lončarevića

OTOČAC – U Otočcu se ovog tjedna zaredali kulturni događaji jedan za drugim, svaki dan nešto, čak i po dva događanja u jednom danu. Bit će da je to do proljeća, ili nečega drugoga.

Tako je sinoć u velikoj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta održano predstavljanje knjige Vladimira Lončarevića, a u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Otočcu, pod nazivom Godina i vječnost. Mora se kazati i istaći da se čitateljske publike lijepo okupilo, bilo je oko pedesetak posjetitelja različita uzrasta i dobi, jamačno publika koju je u prethodnim najavama privukao sadržaj knjige, a to je roman-esej o posljednjoj godini života prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Skupom je moderirala naša otočka veteranka Ruža Orešković, naravno najavivši skup, predstavivši predstavljače i na početku pročitavši jedan proročanski tekst Franje Tuđmana. A zatim su poput rijeke potekle besjede o samoj knjizi, o njenu autoru i, naravno, o Franji Tuđmanu.

Prvi je govorio mr. Božidat Petrač u ime nakladnika Alfa d.d. Zagreb, ističući posebnost trenutka objavljivanja ove knjige, njenu specifičnost u književnoj formi i učinak koji ostavlja na čitatelja. Petrač je naglasio: Roman ima svoju čvrstu dokumentarnu podlogu, dok je provodna nit radnje labava kao moderni roman-esej, ujedno i roman s ključem, u kojem više dolazi do izražaja autorovo razmatranje konkretnih povijesnih zbivanja, određenih likova i osobnih doživljaja tijekom cijele 1999. godine. Riječ „godina“ u naslovu označava formalni vremenski okvir, razdoblje u kojem je započela Lončarevićeva uloga predsjednikova savjetnika, dok je riječ „vječnost“ hermeneutički ključ za razumijevanje cijele narativne strukture romana-eseja, velikoga djela u ostvarenju hrvatske države u sklopu cijele hrvatske povijesti. U političkom smislu posrijedi je pokušaj da se na razini duhovno-povijesnoga konteksta sagleda sve ono što se u tim prijelomnim povijesnim trenutcima događalo i dogodilo, ali roman transcendira povijesne činjenice i otvara se nad-povijesnoj moralnoj i metafizičkoj poruci.

Mnogo toga bi bilo vrijedno istači iz Petračeva predstavljanje, prostor nam to, nažalost ne omogućava, ali svakako treba dopustiti i ovaj dio njegova izlaganja: Knjiga kojoj se nitko nije nadao, koju je teško žanrovski odrediti, ali ipak je odredismo kao roman-esej posvećen prvom hrvatskom predsjedniku, njegovu povijesnom djelu i hrvatskom narodu svakako predstavlja veliku novost u suvremenoj hrvatskoj prozi. U prepletanju stvarnosti i fikcije, s preobiljem citata i intertekstualnih spojeva različitih vrsta tekstova, književnih, pjesničkih,proznih i esejističkih, filozofskih, teoloških, politoloških i publicističkih, - dramski mu nisu bili potrebni jer je sama povijest hrvatskoga naroda velika drama - Vladimir Lončarević satkao je roman o povijesti svoga naroda, njegovim usponima i padovima te neprijepornoj, nespornoj i epohalnoj ulozi prvoga hrvatskog predsjednika u ostvarenju neovisne hrvatske države.

Potom je nastavio Anđelko Zdeslav Kaćunko, pojasnivši mnogo toga što iz romana čitatelju ne će biti znano, a to je kontekst nastanka romana, koji je upravo zbog svoje inovativne književne forme bio izazov i samom autoru i nekolicini njegovih prijatelja kojima ga je dao na čitanje, a među koji je bio i Kaćunko. Osvrnuo se na samo djelo Kaćunko je kazao: Likovi u romanu većinom su stvarne osobe, no autor im je dao pseudonim prema njihovim profesijama ili po nekom drugom ključu, jer oni prenose određena stajališta i poglede ili su samo sudionici zbivanja. Pripovijedanje je u romanu uglavnom realistično, premda ima i dva sjajna fantastička odlomka, rječnik je veoma bogat, dijalozi su dinamični (čak i oni koji su dugački), itd. Svakako, roman je u cjelini veoma privlačan, nije kao „krimić“, ali uistinu čita se u jednom dahu – s tim da na nekim mjestima od čitatelja traži predah… da stane i zamisli se…!

Na kraju je Kaćunko poentirao sljedećom misli: Ja se pak usuđujem zaključiti jednom drugom uzporedbom: ono što je Kralj Tomislav učinio u 10. st., na drugi je način i u drugim okolnostima učinio Tuđman u 20. st., pa stoga možemo reći da je on „Kralj Tomislav“ našega vrjemena… i da će tako ostati do vječnosti hrvatske povijesti. U to će se lako uvjeriti i mlađi čitatelji ovoga romana, pa i oni koji ništa ne znaju o novijoj hrvatskoj povijesti, čime ova knjiga ima i vrijednost povijestnog učbenika.

Na samom kraju autor Lončarević zahvalio je gačanskoj publici na tolikom odazivu, što je nadmašilo mnoge druge sredine, čak i veće, te dao kontekst pripreme i stvaranja romana, rekavši uvodno: Ovu sam knjigu posvetio velegodima - 25. obljetnici smrti predsjednika Tuđmana i 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva. Za razliku od velegoda (jubileja) Tuđmanove smrti, koja je prošla sramotno neobilježeno od državnih, nažalost i od crkvenih institucija, velegodina Hrvatskoga Kraljevstva i kralja Tomislava se, kako vidimo, pomalo puni događajima, zaslugom prije svega Družbe Braće hrvatskoga zmaja, Matice hrvatske i lokalnih kulturnih institucija. Znam da je MH ovdje u gradu Otočcu postavila veliku spomen ploču u spomen Tomislavovu velegodu i na tomu vam srdačno čestitam! Svakako,sretno su se te dvije godišnjice poklopile u kontinuitetu, tvoreći svojevrsni luk povijesti od godine 925. kao godine samostalnoga Hrvatskoga Kraljevstva i Tomislava kao vladara kojega smatramo prvim hrvatskim kraljem, i samostalne Republike Hrvatske, u stvaranju koje predsjednik Tuđman nedvojbeno može ponijeti naslov utemeljitelja, a čijom je smrću 1999. kao međašem zaključena velika dekada naše povijesti, dekada koju nedvojbeno možemo smatrati i Tuđmanovom epohom. Te su dvije epohe i njihovi protagonisti, Tomislav i Tuđman, sidra naše povijesne memorije, naših povijesnih dostignuća, našega identiteta.

A onda je nastavio: Nisam ovaj roman, moram kazati, pisao radi nekakve rehabilitacije predsjednika Tuđmana. Ne treba njemu rehabilitacija, jer je on najčvršće habilitiran u hrvatskome narodu, nego nama treba re-habilitacija, a to znači ponovno uspravljanje u duhu njegove ideje Hrvatske kao suverene i neovisne države, ali i Hrvatske Ideje, kako sam te riječi velikim slovima pisao u romanu, kao ideje autentičnoga duha naše tradicije i baštine - zavičajno raznolike, a nacionalno tako jedinstvene – da sada, trideset godina nakon pobjede u ratu i konačnoga oslobođenja domovine vidimo kakvi smo, gdje smo, što smo, za što smo i što želimo kao Hrvati. U tome smislu, Duh ovoga romana duh je sinteze svih pozitivnih sastavnica našega identiteta, duh narodnoga ponosa i ljudskoga dostojanstva i svijesti da kao narod, nacija, država i zemlja Hrvatska nismo slučajni nego sasvim osobite važnosti i značaja, dakle karaktera, kao dionici Božje providnosti u vođenju i preobrazbi ljudske povijesti.

Na kraju je Lončarević poentirao sljedećim besjedama: Nedvojbeno, predsjednik Tuđman bio je čovjek hrvatske ruke, kako bi kazao naš don Mihovio Pavlinović, kojemu je bilo stalo do svakog hrvatskog čovjeka, kako je govorio. Tog i takvog hrvatskog čovjeka on je neprestance tražio mnoge pozivajući na crtu svoje politike, svima pružajući priliku da budu domoljubi, da budu normalni Hrvati i normalni ljudi, kako se izrazio jednom prigodom. Vođen tim spoznajama, demokratski je gradio zajedništvo u bitnome, okupljao i, kao Diogen, tražio ljude. Nije pitao što si radio prije, što ti je bio otac i djed, nego je svakome dao priliku da bude Hrvat ako je to htio. Na prvome susretu kazao mi je: „Mladi prijatelju, mi nemamo ljudi.“ Ako što danas jasno vidimo, vidimo točnost te kvalifikacije – završio je Lončarević.

A da ugođaj bude čim svečaniji, za to se pobrinuo gačanski maestro Zvonimir Tonković izvevši na primu Velebitska praskozorja.

M.K.