Završilo ovogodišnje arheološko istraživanje staroga grada Otočca

OTOČAC - Prošlog tjedna, u četvrtak, završilo je ovogodišnje arheološko istraživanje lokaliteta Stari grad Otočac na nekadašnjem otoku između rukavaca Gacke u Donjem gradu, koje drugu godinu zaredom provodi Hrvatski restauratorski zavod u suradnji s Muzejom Gacke.

Podsjetimo, istraživanje staroga grada započeo je Muzej Like Gospić 2012. godine pod vodstvom dr. Tatjane Kolak i proveo osam sezona istraživanja, zadnju 2023. godine. U otvorenim istražnim površinama u tom razdoblju, osim nalaza koji očekivano pripadaju srednjovjekovlju, vremenu Frankopana i Vojne krajine, već prve godine istraživanja pronađeni su posve neočekivano ostatci lasinjske kulture što je predstavljalo pravu senzaciju. Dotad u Hrvatskoj tragova 'lasinjaca' nije bilo toliko južno, vežu se uz sjevernu Hrvatsku i Bosnu, Sloveniju, Austriju i Mađarsku, a da je naš otok bio naseljen još prije šest tisućljeća, u eneolitiku, gotovo je nevjerojatno (lasinjsku kulturu smješta se između 4350. i 3900. godine pr. Kr.).

Ovogodišnje istraživanje HRZ-a baziralo se na završetku 'lasinjskih sondi' jer su sonde 4. i 6. prošle godine proširene nadovezanim novim istražnim površinama, pa se tom prilikom naišlo na još jedan neočekivani trag – ostatak rimske ceste. Rekli bismo, lokalitet neprestano iznenađuje, a zapravo je relativno malo površine obuhvaćeno dosadašnjim istraživanjima, pa ćemo se rado iznenađivati i u predstojećim sezonama istraživanja.

Predzadnjeg dana istraživanja, u srijedu, zavirili smo znatiželjno što se radi kod 'vojne pekare'. Na jaroj pripeci, ili nesnosnoj vrućini, u velikoj sondi uz 'pekaru' zatječemo sedam vrijednih trudbenika, među njima voditelja istraživanja dr. sc. Andreja Janeša i kustosa Muzeja Gacke Dubravka Grčevića. Na naš upit kakvo je ovogodišnje istraživanje, dr. Janeš odgovara da su nalazi i dalje brojni. Pokazuje se da je lasinjska poluzemunica, detektirana još na početcima istraživanja, zapravo dio više preslojenih objekata iz lasinjskog razdoblja. U tom se razdoblju vrlo intenzivno živjelo na otoku, otočiću, otočcu, kako god, te je u ovoj sondi evidentirano čak 12 slojeva gradnje gusto jedan na drugom. Moguće je da su po dva sloja nastala još za života jednog čovjeka, kaže dr. Janeš.

Zanimljivo je da se još nije došlo do 'živca', odnosno do sterilnog sloja u kojem više nema tragova. Dok smo kratko razgovarali s arheolozima gledajući što rade (a onda brže-bolje pobjegli u hladovinu), svjedočili smo nailasku na još jedan 'žuti sloj'. Dakle, još nije kraj. Osim toga, nije nemoguće da se ispod ovih eneolitičkih slojeva skriva i – neolitik. Naime eneolitička lasinjska kultura izrasla je iz neolitičkih kultura (lengyelske, sopotske i vinčanske), a zamijenila ju je vučedolska kultura. Za prethodnike još ne znamo pouzdano, ali na našem otočiću 'lasinjci' izgleda nisu imali izravnog nasljednika. Nije evidentirana naseljenost otoka u japodskom razdoblju, bar ne u ovoj sondi, pa ne ćemo još generalizirati tvrdnju.

Prvi sloj poslije Lasinje ostatak je rimske ceste, poznato je to još od prošle godine. Bilo je to također neočekivano otkriće. Pitamo dr. Janeša je li doista riječ o rimskoj cesti. Potvrđuje da se radi o rimskoj cestovnoj komunikaciji koja je vodila preko otoka, ali je nemoguće, bar na ovom mjestu, utvrditi njezin potpuni profil jer je očuvan samo temeljni donji sloj. Kao što je poznato, rimska cesta sastoji se od nekoliko nosivih slojeva, a završni sloj čine velike kamene ploče debljine 15 cm. Čudi li nas što je taj sloj nestao i što su krasne kamene ploče sigurno iskorištene za neke kasnije gradnje objekata? Naravno da ne. Po svoj prilici, cesta na otoku dio je prometne komunikacije koja je predstavljala svojevrsni prijelaz preko rijeke Gacke. Glasovita Tabula Peutingeriana iz 4. st., karta s ucrtanim rimskim najvažnijim cestama, dokazuje cestovno spajanje Avenda (Crkvina Kompolje) i Arupija (Vital Prozor), a ta je važna prometnica svakako negdje morala prijeći preko Gacke. Uz taj prijelaz razvijali su se i drugi objekti, a to je vodilo i odabiru lokacije otoka za utvrdu Frankopana.

Zanimalo nas je još nešto. Pitali smo dr. Janeša kakvi su rezultati prošlogodišnjega geofizičkog snimanja struktura pod površinom i ima li naznaka da bi mogla biti točna pretpostavka biskupa Bogovića o položaju benediktinskog samostana sv. Mikule/Nikole (onog s Bašćanske ploče) upravo na ovoj lokaciji otoka. S oprezom dr. Janeš kaže da zasad ništa na snimljenome dijelu staroga grada ne upućuje na postojanje neke samostanske strukture, a da su objekti pod zemljom grupirani uz bedeme, najgušće sjeveroistočno i pod prometnicom te jugozapadno. Sljedeće godine istraživanja će se nastaviti uz bedeme utvrde.

Otočka 'lasinja' po svojoj je višeslojnosti zapravo raritet. Dosad istraživana lasinjska naselja u pravilu su jednoslojna. Također su često raširena na velikoj površini, a najčešće se sastoje od zemuničkih jamskih objekata. Po zemunicama otočka 'lasinja' nije izuzetak. Zbog takvih objekata zaključeno je da su ta naselja sezonalnog karaktera. Ipak crvić slutnje ne da nam prešutjeti kako su pojedina lasinjska naselja u Sloveniji i Koruškoj (Austrija) sojeničkog karaktera. Možda su kasnije otočke sojenice, koje dokumentira Valvasor 1689., baštinjene još iz toga davnog perioda kada se, možda, lasinjsko naselje prostiralo na otoku i uokolo otoka. Treba imati na umu da na našem području, vrlo siromašnom arheološkim istraživanjima, pod zemljom spava tko zna koliko, ne samo japodskih, nego i lasinjskih naselja. Lasinjci uvijek odabiru lokacije na manjim uzvišenjima uz rijeke, a kandidata kod nas ima na pretek.

No i sam lokalitet „Stari grad Otočac“, odnosno lokacija utvrde na otoku, skriva još brojne tajne čijem se budućem odgonetanju veselimo.

M.K.G.