Rodna kuća hrvatskog slikara Nikole Mašića

OTOČAC - Veliko ime europskoga i hrvatskoga slikarstva, slikar uljepšanog akademskog realizma – Nikola Mašić (Otočac, 28. studenog 1852. – Zagreb, 4. lipnja 1902.) – rođen je u Otočcu prije 173 godine. Zajedno s bratom blizancem Aleksandrom Mašićem, život je posvetio slikarstvu. I dok je Nikola postao poznat i uspješan slikar, Aleksandar je ostao u sjeni.

Kako smo nedavno doznali od starijih Donjograđana (i ovim putem im od srca zahvaljujemo), Nikola i Aleksandar rođeni su u obiteljskoj kući u Donjem gradu u Otočcu, tik do bedema stare otočke utvrde (danas arheološkog lokaliteta Stari grad Otočac). Budući da ih je život vodio diljem Europe, svoju su kuću s okućnicom u Otočcu prodali dalmatinskom trgovcu Joži Deželjinu (prema nekima: Deželinu), koji je otvorio gostionicu i vinariju. Kuća će opet promijeniti vlasnike nakon 2. svjetskog rata, današnje generacije pamte brijački obrt u prizemlju do Domovinskog rata.

Danas kuća ne izgleda nimalo reprezentativno. Ne samo što je prepuštena zubu vremena, nego je polovina kuće nedavno prodana i srušena, a to je ozbiljno ugrozilo preostali dio građevine. Vidljivo je kako je prizemlje podignuto od nabacanog i žbukom povezanog kamena prilične debljine, a prvi kat od greda i brvna prekrivenih fasadom.

Kuća je svakako u svoje doba, a to je bila sredina 19. st., bila reprezentativna građevina. Nije nam poznato je li ikada poduzimano bilo što da se kuća označi kao posebno vrijedna ili da se čak obnovi. Sudbina joj je očigledna. Retoričko pitanje, kako na ruševinu postaviti tablu: „Ovdje je rođen poznati slikar Nikola Mašić i brat mu blizanac, također slikar Aleksandar Mašić…“?

Nikola Mašić jedan je od rijetkih slikara koji nije načinio autoportret. Sačuvano je nekoliko njegovih fotografija, no slikovitije ga opisuje Ksaver Šandor Gjalski: „…Mlad, elegantan čovjek strojna tijela, a glave kao da je izravno uzeta i oživjela iz antike. Pod bujnom rudastom kosom, svedenom u mirnu i modernu frizuru, isticalo se visoko, krasno sadjelano čelo, ispod kojeg se žarile krupne tamnosmeđe oči, presvođene gustim, lijepo risanim obrvama, zasjenjene dubokim trepavicama.“ Dalje Gjalski navodi kako pogled u sebi ima nježnost i dobrotu, a moderno prirezana brada s čelom i očima čini krasnu muškaračku glavu. Kaže Gjalski da ga je vanjštinom začarao, ali još i više otmjenim i finim ophođenjem i prirodnim kretnjama bez i najmanjeg dosadnog afektiranja i pretvaranja.

„U zbirci Kalember u Zagrebu nalazi se mala uljana slika koja prikazuje rodnu kuću Mašićevu, naslikanu iz dvorišta. U jednom kutu cvate svijetlo cvijeće, a u drugom trune tamna drvarnica. Naslikana kuća bila je po cijeloj Lici poznata trgovina, ljekarna i papirnica, koju su vodili Stevo Mašić i njegova žena Ana, rođena Šušnjar (Petrinja). Imali su troje djece, a onda dosta kasnije stižu još dva dječaka, dvojke, Aleksandar i Nikola. Bili su toliko slični da su se jedva razlikovali. Kad im je bilo dvije godine, umro im je otac (u 44. godini), a kad su napunili pet godina, umrla im je majka (u 36. godini). Skrbnicima su imenovani starija sestra Emilija i njezin muž Josip Pfeffer, kapetan auditor na službi u Otočcu. Oni su ih najprije smjestili u internat Antonija Mazzorane u Trstu gdje su završili osnovnu školu i 1. razred gimnazije…“ (M. Peić, Slikari naših ljudi i krajeva – Slava Raškaj, Nikola Mašić)

Stvaralačka biografija obojice braće toliko je bogata i živopisna, s puno drugih detalja o Otočcu i Gospiću, da je ovdje više ne ćemo razlagati. Nekom drugom prilikom.

Sačuvajmo sjećanje i na Mašićevu kuću, vrijednu baštinu Donjega grada (koji je gotovo cijeli na izdisaju)…

M. K. G.