Sinoć predstavljena knjiga Regija Gacka

OTOČAC – Sinoć je u maloj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta bilo priređeno predstavljanje knjige Milana Kranjčevića pod nazivom Regija Gacka – od početka u hrvatskoj povijesti pa do suvremenosti. Nakladnik ove knjige je Ogranak Matice hrvatske u Otočcu, a sukladno tome je predsjednik Ogranka Anđelko Zdeslav Kaćunko „ravnao“ predstavljanjem, bio ne samo konferansje već je svojim opaskama i zapažanjima i te kako sudjelovao u predstavljanu.

Početno je naglasio da se radi o istoimenom separatu koji je tiskao Institut Ivo Pilar iz Zagreba u zborniku radova Gacka u srednjem vijeku, koji je objavljen 2012. nakon znanstvenog skupa održanom u Otočcu o toj temi dvije godine prije. U predgovoru navedenog zbornika urednici ističu kako je srednjovjekovno povijesno razdoblje Gacke i Otočca "kolorirano temama koje nisu važne samo za povijest toga kraja nego i za razumijevanje ukupne hrvatske povijesti srednjega vijeka". Urednici navode razne teme, od primjerice Gačana i kneza Borne (u 9. st.) do Otočke biskupije (u 15. st.), za koju kažu da je "svojevrsna kruna razvoja Gacke prije nego što je postala dijelom vojničkoga predziđa koje je obranilo 'ostatke ostataka' hrvatskih zemalja od osmanske ugroze, ali je dugoročno sputalo lokalne razvojne mogućnosti i poduzetničke inicijative, posljedice čega… osjećamo i danas."

Prvi od predstavljača knjige bio je potpredsjednik Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke i član Predsjedništva Ogranka Matice hrvatske u Otočcu dr. sc. Joso Brajković, ujedno i urednik ovog izdanja. Osvrnuo se na samu strukturu knjige, naglašavajući važnost teme koja je obrađena. U kratkim crtama je predstavljač prošao kroz vjekove, od prvog spominjanja Gacke kao horonima pa do suvremenosti, u svim aspektima ljudskog djelovanja. Osvrnuo se i na etnik i na etnos Gačana, čiji daleki korijeni potječu još od Borninih Guduskana s početka 9. vijeka.

- Autor u knjizi povijest regije Gacke promatra višeslojno i u kontekstu hrvatske nacionalne povijesti. Pri tome je nastojao objediniti različite izvore i spoznaje, vodeći računa i o znanstvenoj utemeljenosti i o prihvatljivosti teksta širem krugu čitatelja. Posebna vrijednost knjige je u autorovom nastojanju da širu javnost upozori na sustavno zatiranje horonima Gacke, ali i da upozori na potrebu očuvanja gackog identiteta, njezinih povijesnih ili kulturoloških obilježja kao što su npr. gacki čakavski govori, njezina geografska posebnost uvjetovana reljefom, hidrografska obilježja, središnji prometni položaj unutar Hrvatske, tradicijsko graditeljstvo kao prijelazna faza između Gorskog kotara, Like i Krbave – time je završio svoje izlaganje dr. Brajković.

Nakon njega riječ je preuzeo drugi predstavljač, ravnatelj Instituta Ivo Pilar iz Zagreba prof. dr. Željko Holjevac, „naše gore list“. A kad dr. Holjevac uzme besjedu, i oni kojima se povijest grusti slušaju otvorenih usta. Tako je bilo i sinoć, Holjevac se spomenuo toga znanstvenog skupa iz sada već daleke 2010. g., koji je održan u Otočcu i čiji je rezultat spomenuti zbornik Gacka u srednjem vijeku, u čijem se korpusu našao i Kranjčevićev tekst. Zatim je, kako samo on to zna, lagano publiku proveo kroz tu dugu povijest od vremena kneza Borne, Guduskana, odnosno Gačana, vremena uspostave Otočke kapetanije i Senjske nadkapetanije, vremena Vojne krajine, oslobađanja Like i Krbave od osmanlijske vlasti i uspostave sustava pukovnija na cijelom teritoriju, a u kojem je bila i Lička i Otočka pukovnija. Naveo je kako je postojala ideja, doduše na papiru, da se za novooslobođene krajeve (kako li se povijest samo ponavlja!) uspostavi nova administrativna jedinica pod nazivom Lika i Krbava. Do toga nije nikada došlo, uspostavljen je pukovniji teritorijalni ustroj, a kada je došlo do ukidanja Vojne krajine krajem 19. st. da je taj naziv uporabljen za novu županiju koja se zvala Županija Lika i Krbava. U tom nazivu za Gacku nije bilo mjesta. Potom je autor svoje izlaganje okončano spominjanjem novijih ustroja na ovom prostoru i došao do Ličko-senjske županije kao suvremene administrativne jedinice.

Sam autor se nije mnogo doticao teksta knjige, vjerujući valjda će čitateljima uskratiti „čar“ čitanja i otkrivanja novih spoznaja, već se osvrnuo na proces potrebe očuvanja horonima Gacka i etnika i ktetika „Gačani“ i „gacki“ u suvremenosti. Posjetio je na same početke, a to je bilo osnivanje Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke sada daleke 1997. godine, što nije prošlo nimalo lako i bez otpora. Optuživalo se osnivače da „dijele Liku“, da su „separatisti“, pa do toga da ih trebaju snaći oštrije kazne i sankcije. I to sve u slobodnoj hrvatskoj državi. A zadatak Katedre je bilo njegovanje domicilnih čakavskih govora, nesporno je to, ali je zadatak Katedre bilo uzdržavanje i osnaživanje horonima Gacka u suvremenim vremenima, ma koliko to nekima anakrono bilo. Zatim je autor napomenuo da je horonimna scena u Hrvatskoj uglavnom definirana i smirena, da se znade što je Dalmacija, a što Ista, što je Hrvatsko zagorje, a što Slavonija, što je Međimurje a što Hrvatsko primorje, naglašavajući da proces smirivanja i definiranja horonima Lika nije ni blizu kraja. Spomenuo je kako je teritorijalnim županjskim ustrojem taj horonim proširen npr. i na Krasno, i na Senj, a ovi krajevi nikada nisu tome pripadali ni u najširem poimanju. Upravo ta težnja nezavršena procesa izaziva pokatkada veće ili manje iskrenje, a Gacka, kao regija je u tome smetnja pa da bi se stvari ublažile svodi se na podregiju Like. Još je Kranjčević dosta toga iznio, no veličina ovog teksta ne dopušta širi osvrt.

Na kraju je u ime izdavača „svoju zadnju“ imao Kaćunko. Kao čovjek „sa strane“, koji rođenjem nije povezan niti s Likom niti s Gackom, pa vjerojatno ima šire očište o cijeloj „problematici“, ako ona to uopće jest.

- Ponavljam, veoma je važna ova tema, ne samo za nas, nego za sve hrvatske regije jer naglašavanje lokalnog identiteta je spas u globalizacijskim procesima. Ali, iz iskustva vam kažem, veoma je znakovito kako se kod govora o ovoj temi, tj. o Gackoj kao regiji, nekima diže kosa na glavi, a neki se (u prvom redu s područja politike, medija i kulture) uznemire kao dijete koje se boji da će ostati bez drage igračke ili se uzjogune tako da se ponašaju kao lopov koji osjeća da će izgubiti ono što je ukrao. Međutim, isticanje Gacke, baš kao i ova knjiga, nije nikakav poziv na "odcjepljenje", niti je naše naglašavanje Gacke znak narcisoidne posebnosti, nego njegovanje zavičajnog identiteta.

I.B.