Biskup Kovač predvodio misu zadušnicu za žrtve iz jame Jazovke

JAZOVKA - Biskup Kovač propovijed je započeo opisnom slikom nastanka jame: „Kap po kap, voda je strpljivo oblikovala kamen, otvarala dubinu, stvarala prostor skriven ljudskom oku.“ Među ostalim je upitao je li jama „mogla slutiti da se gotovo sve na ovome svijetu može upotrijebiti za dobro ili za zlo, da ono što je stvoreno kao čudo prirode i Stvoritelja može postati nijemi svjedok ljudske tame“ te da će jednoga dana „biti otkrivena ne samo radi divljenja, nego i radi skrivanja, da će njezina dubina postati mjesto na koje će biti bačena tijela ljudi kojima je oduzeto pravo na život, da će nečija savjest upravo u njezinoj tišini tražiti zaklon za svoj zločin“.

-Nije postala službenim grobljem, nisu se nad njom čule molitve ni zvona, nije imala križ koji bi prolaznike podsjećao na one čija su tijela u njoj počivala - nastavio je Kovač. Dodao je da je jama postala - posljednje počivalište tijela ljudi koji su protiv svoje volje poslani na prag vječnosti.

Podsjetio je da ta jama nije bila samo mjesto smrti, već i mjesto iščekivanja te da se otkriju „kosti onih koji čekaju glas Onoga koji je rekao: Ja sam uskrsnuće i život“. Objasnio je da se ono što se skriva obično skriva s razlogom: „dobro ne traži tamu, istina se ne boji svjetla, pravda ne zazire od pogleda ljudi“. S druge strane, „samo ono što u sebi nosi svijest ili podsvijest krivnje traži zaklon, šutnju i zaborav“.

Tumačeći Isusove riječi iz Evanđelja: „Ne sudite da ne budete suđeni jer sudom kojim sudite, sudit će vam se i mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se“, istaknuo je da se hodočasnici nisu okupili da bi preuzeli mjesto Boga. Također, niti da donose „konačne i vječne presude o ljudskim dušama“ jer konačan sud pripada Onomu koji „vidi ono što nijedan čovjek ne može vidjeti – dubine srca“.

Istaknuo je da žele „priznati kosti ubijenih u jami, a ne hraniti mržnju; (…) imenovati zlo, a ne postati zarobljenicima mržnje; (…) sačuvati uspomenu na žrtve, a da pritom ne izgubimo vlastitu dušu“.

Osim za žrtve, njihove obitelji koje su „desetljećima nosile teret neznanja, šutnje i boli“, i počinitelje, propovjednik je istaknuo da mole „za ozdravljenje sjećanja jer postoje rane koje ne krvare na tijelu, ali krvare u srcima ljudi, obitelji i naroda (…) da Božja milost dotakne ta mjesta boli“.

Naglasio je da mole i za dar opraštanja  – „ne opraštanja koje poriče istinu“, nego onoga koje se „rađa iz istine i pobjeđuje mržnju“ ukazujući na Krista koji nije poricao zlo koje mu je učinjeno moleći: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.

IKA/M.K.