Vedri dani, Sunce na prozorčiću, Računica ...

OTOČAC – Sutra je početak školske godine, sudeći po hrvatskima senzacionalističkima medijima svi su uzbuđeni, i djeca, i roditelji, i bake, i djedovi, i tete, i strine, i bogtepitaj tko sve ne, naravno i sami nastavnici. Netko se školi raduje, netko baš i ne, kako tko. Svake godine, pa tako i ove, u svezi početka školske godine podigne se tolika prašina da čovjeku dođe slabo, ili da završi na psihijatriji ili da sam sebi sudi. Kao da će se dogoditi kakav potres katastrofalnih razmjera, kao da će se podići cunami, što li već. Svi o tomu raspredaju, govore o curriculumu, pa tko znao a tko ne znao što je to uopće, svi krive tu kurikularnu (što ne bi trebala biti kurikulna?) reformu, ma opći kaos.

A onda pozornost padne na prvašiće, kako će, što će, koliko su im skupe knjige, koliko torba, koliko kilograma je ta torba s knjigama i bilježnicama teška, i sve tako redom. Bilo je i onih koji izvagaše i rekoše da je su knjige za prvi razred pučke škole, zajedno s bilježnicama, radnim bilježnicama i svima tima čudima teške čak šest kilograma. Da je to preteško da djeci odvaljuje leđa. Može biti da je tako, ali to je valjda danak civilizaciji, čemu li.

Kad se autor ovog teksta sjeti svojih prvih školskih dana, to je bilo ovako. Najprije je bilo takozvano uškolavanje. Pandur je kući donio nekakav papirić na kojemu je pisalo kada je to famozno uškolavanje. Bilo je to svakako prije početka školske godine, čini mu se tamo negdje u drugoj polovici lipnja, mama ga je povela u školu, ušla u zbornicu, dobra dan – dobar dan, sjela na krilo i uškolavanje je moglo krenuti: ime i prezime (odgovara mama), ime roditelja I. i roditelja II. (šalimo se: ime oca i majke) – odgovara mama, rođen (odgovara mama) i to je bilo sve. Onda je uslijedilo koje pitanje da se vidi je li dijete mutavo i je li za školu sposobno. Ako nije, ne će ići i zbogom. I tada je rečeno što treba kupiti za prvi razred.

Što rečeno, to i kupljeno. Bile su svega tri knjige (tako smo to nekada zvali, sada vele da udžbenici, valjda bi trebalo pisati – učbenici). Za prvo polugodište rabili su se „Vedri dani“, bila je to vesela knjiga puna lijepih sličica, iz koje su se u prvom polugodištu učila slova, naravno i čitalo ponešto tekstova (Ah, ah, osam osa …). Nju je slijedila nekakva tanka tekica (vele sada da bilježnica), koja je u gornjoj polovici bila čista, a u donjoj imala jako široke crte. U gornji dio se nešto crtkaralo i bojalo, a u donji dio bi se ispisivale lančane petljice (nismo ni slutili da je to slovo l, ili m, ili c, ili … A za račun (to dođe danas kao matematika) bila je „Računica“. Unutra krušaka, jabuka, praščića, pilića (valjda zbog formiranja skupova), potom su slijedile brojkice i računi. Nju je pratila teka s kockicama (rekli bi oni precizni – s kvadratićima). A kad bi bila u prvomu polugodištu svladana abeceda i kakvo-takvo čitanje, onda se u drugomu koristila čitanka „Sunce na prozorčiću“. Bila je jarko crvenih korica, na njoj naslikan širom otvoren prozor i žuto sunce koje se smiješi. Pa tko iz nje takv ene bi čitao? Bi da si nepismen, a kamoli pismen. U toj čitanki su već bili nešto ozbiljniji tekstovi u kojima se vježbalo čitanje. Za to polugodište promijenjena je i teka na široke i uske crte (radi lijepa pisanja). I to je bilo sve, molit ću fino!

I da, bila je još u prvomu polugodištu i nekakva slovarica, kako li to uopće nazvati. Bio je to preklopljeni karton na troje s obiljem sličica, ispod svake sličice bio je kao neki džepić u koje se moglo umetnuti veliko štampano slovo. Ispod slike jabuke slovo J, ispod elektrike (kao da su djeca znala što je taj poprilično apstraktni fizikalni pojam) slovo E, ispod žabe slovo Ž, ispod …  

A od ostaloga pribora trebala je samo obična grafitna olovka, nalivpero se nije smjelo u školu nositi, ni kemijska olovka nikako, jedino je bila dopuštena leša (to danas zovu gumica, premda se pod gumicom može podrazumijevati i nepriličnih stvarčica). I još su bile drvene bojice, mislim da njih pet (crna, crvena, zelena, modra i žuta). Pernjače (danas to zovu pernica) nije bilo, valjale su se bojice i olovke po dnu torbe. A torba smeđe-crvenkasta od praseće kože (najjeftinija moguća), nosila se u ruci za ručku, puštala je kišu pa ju je valjalo za kišna vremena nositi ispod kaputića ili maje. Točka.

Tako to nekada bilo, a sada? I da, nakon uškolavanja na prvi dan, na drugi i na osmi dan te nitko nije pratio i vodio u školu. Ideš sam, tada se još neko vrijeme hodalo desnom stranom ceste, uz sam rub ceste, pa po rubu grabe pa kako ti bog da.

Doduše mi smo nekada bili gluplja djeca, nimalo pametna i napredna kao današnja, nismo imali i-poda, tableta, pametnih mobitela i tako toga. Što bi tek od nas bilo da smo imali ovoliko knjiga, bilježnica, radnih bilježnica, i svih tih tehničkih stvarčica? Tko zna, vjerojatno ništa. Ili?

M. Kranjčević