Vrijeme koje prolazi i koje nestaje

ČOVIĆE – Davno su prošla ta vremena kada se ulagalo mnogo truda i rada da bi se što na zemlji proizvelo, uzgojilo i ubralo. Da bi se prehranilo. Toga ima sve manje i manje, seljaka gotovo da i nema, uostalom to je poprimilo i pejorativno značenje, gotovo uvredljivo, pa se pretvorilo u poljoprivrednik ili poljoprivredni proizvođač. Kao da je seljak nešto sramotno, nešto od čega treba bježati, odmicati se, sramiti se toga. A seljak je onaj tko obrađuje zemlju, i seljak je onaj koji živi na selu. Pa u čemu je onda problem? U stvorenoj svijesti, „gospoštini“, tu je problem.

Prava je danas rijetkost vidjeti da tko okopava npr. krumpir. Nekada se to radilo „na motiku“, krumpir se okapao najčešće na „prežanjke“ ili na „stavke“ ili „postavke“, već kako tko voli reći. Danima. Onda je došao mali napredak, u uporabu su došle „kopačice“, nisu to žene koje okapaju (premda nose isti naziv) već naprava, alatka koju je vukao konj, a ona je, ta „kopačica“, sjekla korove između redova. I onda je sve ubrzalo proces okapanja, trebalo je motikom „proći“ samo po redovima, ne i između.

A da bi se moglo na „kopačicu“ okapati, netko je morao „peljati“ konja, doduše bilo je i konja koji su bilo toliko mirni i poslušni da su sami išli između redova, ali konja je obično „peljalo“ dijete ili žena. Rijedak je primjer za vidjeti ovakvu scenu, kao na ovoj fotografiji, doista rijetko, i valja je sačuvati kao zadnji dokument jednog vremena koje prolazi i nestaje.

M.K.

Foto: Z. P.